Sa distance gledano, najveći značaj Desetog jugoslovenskog pozorišnog festivala koji se sredinom novembra održavao u Užicu upravo je njegov respektabilni desetogodišnji "staž", prije svih drugih estetskih ili umjetničkih odrednica. Ovogodišnji Festival, prema svemu što smo vidjeli, imao je dosta dobrih strana, jednako toliko i loših, ali činjenica da on postoji čitavu jednu deceniju u vremenima kada očito ne cvjetaju ruže, u malom gradu koji je vijugavim putevima četiri sata udaljen od bilo koje metropole - velika je stvar. Iznutra gledano - s obzirom da sam na festivalu bio od početka do kraja - silna gorljivost domaćih ljudi oko festivala dokazuje "na terenu" ispravnost paradigme Andréa Malrauxa kako je kultura i u malim sredinama zaista moguća. Unatoč svim problemima ovih tranzicijskih prostora, u Užicu postoji profesionalni teatar, glumci, rafinirana publika i, najvažnije od svega, mala grupa posvećenih koja živi za umjetnost i to je za uspjeh ovog već renomiranog Festivala bilo presudno. Uz ne baš jeftine ulaznice od sedamsto i hiljadu dinara, karte su se nabavljale preko veze, gledalište je svake večeri bilo krcato, okrugle stolove nakon predstava čekala je s nestrpljenjem i publika i mala armija novinara, a svi okolni šankovi rezervirani za male noćne razgovore bili su neprestano okupirani. Naravno, onda kada se baš više nije moglo izdržati, odnekuda bi u sitne sate sijevnulo crno pivo, užička "lepinja sa sve" i tako smo mogli dočekati idući dan, nove glumce i svježa uzbuđenja. A uzbuđenja je, kao što već rekosmo, bilo i onih autentično scenskih i - tako je na svakom festivalu - onih kuloarskih.
Krenimo od ovih drugih da bismo stigli do onih prvih. Iako propozicije kažu da užički festival okuplja najbolje predstave s državnog prostora Srbije i Crne Gore, ovogodišnja selektorica Maša Stokić željela je da se osim "dobrih" predstava na festivalu nađu i "nove pozorišne tendencije" želeći tako u uobičajeni kliše srpskog dramskog pisma ubaciti malo ozona i scenskog eksperimentiranja. Njezina, uz put rečeno, sasvim legitimna koncepcija, zbunila je publiku, uzrujala kazališne znalce i iznervirala žiri (Petar Marjanović, Ferid Karajica, Dragica Tomas, Dragan Jovanović Danilov i Branko Popović) i umjetničkog direktora festivala Dejana Penčića Poljanskog, pretvorivši se do kraja festivala u lavinu zahtjeva za njezinom smjenom. Sportskim rječnikom rečeno, nenamjerna lična greška koju je ona napravila svodi se na to da su neke predstave novih tendencija iz njezine selekcije na festivalu bile nekvalitetne (kao, uostalom, i neke klasične inscenacije), a nekih stvarno dobrih predstava iz realističkog prosedea nije bilo. Tako, na primjer, na festivalu se našla krajnje osrednja predstava kraljevačkog pozorišta Patka, dobronamjerni ali anarhoidni i nemušti Volpone užičkog pozorišta i potpuno autistična Mala trilogija smrti Beogradskog dramskog pozorišta u režiji Nebojše Bradića, a odbačeni su kao "dosadni" tekstovi Biljane Srbljanović, komadi u režiji Egona Savina Smrtonosna motoristika Ateljea 212 i Oblomov SNPa, te Pseći valcer u izvođenju beogradskog JDP-a. Uz prijetnje nekih kazališta da zbog ovakvog repertoara neće poslati svoje predstave u Užice, očito je da se preko selekcije Stokićeve lome koplja u tihom građanskom ratu koji neprestano tinja između "tradicionalista" i "modernista" u srpskoj kulturi i teatru, pri čemu, čini se, ima dosta zle krvi i neizmirenih računa, ali, koliko sam shvatio, i jedna i druga strana ima tendenciju da s prljavom vodom iz lavora izbaci i nedužnu djecu. Tako vrlo intrigantna predstava Medejini krugovi u izvođenju ansambla Ujvideki Szinhaz iz Novog Sada, u vrlo modernom rukopisu reditelja Gabora Tompe nije dobila onakav značaj kakav zaslužuje, po tradicionalnoj formuli "dobro je dobro, a novo je novo", a glamurozno najavljivani Višnjik Zetskog doma sa Cetinja u režiji Ivice Kunčevića (uz izuzetak Varje Đukić koja je za ulogu Ranjevske nagrađena Ardalionom za glavnu žensku ulogu) bila je karikaturalna izvedba puna preglumljene igre bez čehovljanskog okusa i mirisa. Predstava koja je zadovoljila i jednu i drugu stranu, pokupila glavne nagrade i potpuno raspametila publiku bio je Hadersfild, u izvođenju ansambla Jugoslovenskog dramskog pozorišta, prema predlošku Uglješe Šajtinca, darovitog dramskog pisca generacije postpesimista jugoslavenske ratnotranzicijske tragedije. Hadersfild, koji je dobio Ardaliona za predstavu u cjelini, priča je bez anestezije o prepoznatljivom domaćem prostoru, vremenu današnjem i o nama koji smo iz tog prostora izašli izmrcvareni, ogorčeni i zli sa prazninom u utrobi i masnicama na duši.
U ansamblu u kome nitko nije bio loš, ulogu psihički rastrojenog Ivana maestralno je odigrao Nebojša Glogovac i superiorno pokupio Ardaliona za glavnu mušku rolu, a u ulogama gubitnika iz našeg sokaka slijedili su ga Goran Šušljik, Josif Tatić (Ardalion za sporednu mušku ulogu), Tijana Mladenović, Vojin Ćetković i Damjan Kecojević. Opet u maniri psihološkog realizma, druga po značaju izvedba koja je na festivalu opravdala epitet "najbolja" i koja je predstavljala pravu mjeru teatarskog doživljaja i za sladokusce, ljude od struke i za najširu publiku, bila je Brana prema komadu Conora McPhersona u izvođenju ansambla Ateljea 212 iz Beograda. Komad ovog irskog dramatičara mlađe generacije, kojeg stavljaju u kategoriju pisaca "nostalgične socijalne drame" poput Seana O'Caseya, Johna Millingtona i Martina McDonagha, nije samo priča o "ljudima iz puba" iako bazično jest i to, već priča o usamljenosti, strahovima i čežnji za elementarnom toplinom koje na dnu srca nosi svako ljudsko biće. Petoro odličnih Ateljeovih glumaca, Petar Kralj, Đuza Stojiljković, Dara Džokić, Tihomir Stanić i Branislav Zeremski, fascinantnim glumačkim nervom rezerviranim samo za prvorazredne umjetnike i melodičnom, ujednačenom igrom (specijalni Ardalion za kolektivnu glumačku igru), donijelo je na pozornicu ovu duboku i jednostavnu sagu o običnim ljudima, potvrđujući da je ateljeovski stil glume i živih svakodnevnih tema ljudi tu oko nas - vitalan i aktualan do danas. Posebne pohvale treba dati mladoj redateljki Milici Kralj (Ardalion za režiju) zato što se u vremenu mnogih "izama" odlučila za priču koja se "sama sobom tka" logikom svoje ljudske poruke a ne unaprijed zadatog koncepta, zato što je bez zadrške dala šansu glumačkoj igri i zato što se u vremenu destrukcije usudila povjerovati u komad o dobroti.
Sve u svemu može se objektivno reći da je uz mnoge nedostatke užički festival ipak uspio jer je uz tri sjajne predstave i na lošim mjestima sjalo po koje zrnce kreativnosti; uz već spominjanu neviđeno dobru Varju Đukić u promašenom Višnjiku, talentiranom mladom glumicom predstavila se Jelena Ilić u manje uspjeloj kraljevačkoj Patki, u na žalost nerazumljivoj Maloj trilogiji smrti vidjelo se da su Đurđija Cvetić, Nebojša Dugalić i Dragan Petrović među najboljim glumcima koje Beograd ima, a užički ansambl u neprimjerenom Volponeu glumački je iskreno grizao i izgarao.
Festival je zatvoren poklon-predstavom Mera za meru novosadskog SNP-a koja je ranijih godina pokupila sijaset nagrada, a rogobatna selekcija gotovo je nesvjesno potaknula i nekoliko dobrih pitanja. Možemo li, uz nekoliko iznimno dobrih predstava, stanjem u srpskom kazalištu danas zaista biti zadovoljni? Prate li aktualne dramske teme i drugačiji senzibilitet i moderniji scenski rukopis? Može li unutar onoga što je "dobro" živjeti i ono što je "novo"? Što se tiče užičkih domaćina, oni će se u ovoj situaciji prema svemu što sam vidio okrenuti u budućnosti jedinom zdravom rješenju, da parafraziramo jednog britanskog oficira u godinama ratnim: prebrojimo mrtve i ranjene i krenimo dalje.