| |
MOLINA UDOVIČKI FOTEZ1985. DIPLOMIRALA
NA FAKULTETU DRAMSKIH UMETNOSTI U BEOGRADU,
NA ODSEKU ZA DRAMATURGIJU. ISTE GODINE
ZAPOSLILA SE KAO DRAMATURG U REDAKCIJI
DRAMSKOG PROGRAMA TELEVIZIJE NOVI SAD,
DA BI KASNIJE POSTALA UREDNIK
REDAKCIJE DRAMSKOG PROGRAMA. KAO UREDNIK
REALIZOVALA JE 38 TELEVIZIJSKIH DRAMA,
FILMOVA I SERIJA.
1989. BILA JE ČLAN MEĐUNARODNOG ŽIRIJA
ZA TV DRAME I FILMOVE PRIX FUTURA U
BERLINU, A 1990. UČESTVOVALA JE NA KONFERENCIJI
DRAMSKIH EKSPERATA U ANTVERPENU, KAO
I NA VELIKOM BROJU SCREENINGA U JUGOSLAVIJI
I INOSTRANSTVU .
1982. GODINE, POŠTO JE VEĆ PO NJENOM
TEKSTU REALIZOVANA TV DRAMA „ZEMLJA”
U REŽIJI NIKOLE LORENCINA, NJENA DRAMA
„ZEMLJA” POSTAVLJENA JE U SRPSKOM NARODNOM
POZORIŠTU U NOVOM SADU U REŽIJI RADOSLAVA
DORIĆA.
AUTOR JE NEKOLIKO RADIO DRAMA, TEKSTOVA
ZA DEČJE KOMADE I NEKOLIKO TV ADAPTACIJA
TEKSTOVA DRUGIH AUTORA.
OD 1998. GODINE ŽIVI U BEOGRADU, GDE
JE BILA ZAPOSLENA U TELEVIZIJI BEOGRAD,
KAO UREDNIK U IGRANOM PROGRAMU. OD 2002.
GODINE DRAMATURG U NARODNOM POZORIŠTU
U BEOGRADU.
OD 2001. GODINE BAVI SE PEDAGOŠKIM RADOM
NA ODSEKU ZA DRAMATURGIJU AKADEMIJE
UMETNOSTI BK.
dramaturška beleška
Stalno se vraćajući kući
Nam in omni adversitate fortunae
infelicissimum genus est infortunii,
fuisse felicem.”
(Boetije: Uteha filozofije)
Paradoksalno: ako je uopšte moguće
srpsko „Ime ruže” - onda se ono može
zbivati samo u ženskom manastiru.
Ovu spoznaju zahvaljujemo Molini Udovički-Fotez,
čija drama NEDODIRLJIVO, kroz
spoj nemilosrdnog razotkrivanja lavirinata
individualnog i ošamućujućih zahvata
u dvosmislice univerzalnog, podastire
korene našeg (urođenog? stečenog?)
poriva ka večnom lutanju između Zakona
i Slobode.
Locirana u milje sa početka devedesetih,
u osvit krvave oluje koja je izmenila
(slomila?) živote generacija na ovom
tlu (ponajviše, njene sopstvene),
autorkina priča se usredsređuje na
sedam žena – monahinja različitih
generacija u jednom fruškogorskom
manastiru. Reč je o ženama koje, iz
različitih, najčešće oštro suprotstavljenih
razloga, ne uspevaju da svedu sopstveni
(ob)račun sa svetom. Jer, vihori tog,
spoljašnjeg i naoko bivšeg sveta,
prividno ostavljeni ispred manastirskih
kapija, nastavljaju da besne u njima
samima, raskrivajući, kroz složeno
tkanje porodičnih, ideoloških, religijskih
i moralnih sudara, gotovo sve ključne
dileme postmoderne individue: fatume
istorije naspram traganja pojedinca
za nezavisnošću, krhkost patrijarhalnog
morala suprotstavljenu podzemlju nejasnih
čežnji, ispraznost religijskih
rituala u procepu između praktičnog
aktivizma i fanatične retorike, konačno,
demistifikovanje načela „vešnog ženskog”
pred prazninom u kojoj se gube granice
između privida, slobode i istine.
”Ljudi se olako odriču slobode, da
bi sebi olakšali život” - ovaj iskaz
stare, (prividno paralizovane u invalidskim
kolicima) manastirske igumanije, služi
Molini Udovički-Fotez kao jedan od
osnovnih ključeva koji određuje zbivanje
komada. Razvijajući se u šest majstorski
komponovanih „fragmenata” (i taj izraz
nije slučajan, jer je svet ovih likova
nepovratno razbijen, podeljen, skrhan
spolja i iznutra), gradacijom jedne
krize koja će naglavačke izvrnuti
tobože idiličnu sliku življenja u
mirnom fruškogorskom manastiru, NEDODIRLJIVO
nam pokazuje da se, za savremenog
protagonistu, prošlost i sadašnjost,
sloboda i prinuda, sveto i profano,
još pojavljuju u nerazmrsivom klupku.
Stožer ovakve slike – formalno, psihološki
i poetički – svakako je lik Igumanije,
posmatrača, manipulanta, klovna –
ali i izricatelja nekoliko osnovnih
ideja komada: sakrivena u (fizičko)
utočište nepokretnosti i (duhovno)
ostrvo prividne senilnosti, Igumanija,
aktivno ali i pasivno, demistifikuje,
na jednoj strani, ne samo formalnu
dogmu samozadovoljnog i uskogrudog
„služenja Bogu”, već i romantične
predstave o „samouzdizanju duše”,
licemerni asketizam, ali ne u manjoj
meri i neobavezni pragmatizam Božje
kuće kao „naprednog domaćinstva”.
Ona tako stoji na ironičnoj, često
veselo ciničnoj ali i mudrošću stoika
prožetoj sredokraći između slepog
fanatizma najmlađe monahinje Varle
(koji proističe iz nesposobnosti da
se sopstvena duša shvati kao Dom),
i nagonske, instinktima vođene ličnosti
Stanke, seljanke koja stupa među manastirske
zidove, ne uspevajući da se za ljubav
služenja Apsolutu odrekne brige o
hendikepiranoj kćeri što vegetira
u bolnici.
Suptilno proširujući ontološko i moralno
pitanje zamršenostima koje su definisale
putanju ostalih likova do ove „poslednje
kuće”, autorka u ovako koncipiranu
mrežu sa suverenim osećajem za psihološke
nijanse utkiva i priču o energičnoj,
borbenoj Jefimiji, osloncu manastirskog
gazdinstva, koju je majka Justinijana,
buduća igumanija, dovela pre dvadeset
godina u okrilje manastirske samoće
nakon što je, kao skojevka, svojeručno
likvidirala supruga-četnika. Na taj
način, NEDODIRLJIVO nam upotpunjuje,
sa autentičnom dubinom i fascinantnom
jednostavnošću, panoramu izgubljenih
duša, uhvaćenih u oluji srca, između
dvaju podjednako nedosežnih pribežišta:
sveta i Boga, odricanja i Želje, delanja
i privida, rečju, između Ja i Drugih.
Srpsko Ime ruže se tako, kroz maestralnu
„liturgiju lutanja”, preobražava u
Ime Gubitka, u formulu koja odgovara
smislu gore navedene Boetijeve opaske,
ispisane u smrtnoj samoći: „Jer u
svakom nepovoljnom obrtu sudbine,
najgora nesreća sastoji se u tome
što smo nekada bili srećni.”
Svetislav Jovanov
Constantly coming back home
Located in a millieu of the early
90s, on the eve of the bloody storm
that changed (broke?) the lives of
generations on this soil (mostly its
own), the author’s story focuses on
seven women – nuns of different ages
in a Frushka Gora monastery. The story
is about women who, due to different,
most often sharply confronted reasons,
do not manage to settle their own
accounts with the world. For turmoils
of that outside and seemingly former
world, apparently left in front of
the monastery gates, keep raging within,
disclosing, through complex interweaving
of family, ideological, religious
and moral clashes, almost all key
dilemmas of a postmodern individual:
historical dooms opposed to an individual’s
search for independence, fragility
of patriarchal morals opposed to the
underground of unclear yearnings,
emptiness of religious rituals in
a gap between practical activism and
fanatical retorics, and finally, demistification
of the principles of the «eternal
feminine» before the emptiness in
which the limits between illusion,
freedom and truth are lost.
(Prevod: Svetozar Poštić)
L I C A :
Igumanija
Justinijana – buduća igumanija (oko
55 godina)
Jefimija – njena kći (oko 30 godina)
Ksenija – grbava žena (oko 40 godina)
Avdotja – majka Radost (oko 60–65
godina)
Stanka
Varla
U jednom sremskom manastiru, leta
gospodnjeg 1982.
PRVI FRAGMENT
Početak fragmenta se odvija paralelno
u tri prostora:
1. deo zida prepun ikonica ispred
kojih visi kandilo, a što će se kasnije
pokazati kao deo Varline sobe.
2. ugao belih zidova i gvozdeni, beli
bolnički krevet.
3. mračni manastirski hodnik.
1.
Varla upali kandilo, pokloni se tri
puta, mrmljajući „Sagreših ti Gospode,
prosti me”, prekrsti se, pa polako
klekne i prebirajući rukama po brojanici,
poluspuštene glave, moli se. Usne
joj se bezglasno miču. S vremena na
vreme se prekrsti.
2.
Stanka sedi na krevetu i drži na krilu
dete uvezano u ludačku košulju. Jednolično
njiše dete pokušavajući da ga smiri,
a ono povremeno pusti tihi neartikulisani
krik... Smiruje se.
3.
Igumanija dolazi vozeći se u kolicima
iz mraka iz dubine scene. Jedva je
osvetljena. Stane. Ne krsteći se,
reč po reč, izgovori, ispriča „Očenaš”.
MRAK. ZVONE CRKVENA ZVONA.
Osvetljava se prostor manastirske
kuhinje. To je velika prostorija u
koju svetlost dopire kroz mnoštvo
malih prozora. Nameštaj čine kuhinjski
aparati i dugačak sto sa klupama.
Jedan deo zida je ispunjen ikonama
i tu gori kandilo. Prostorija je neprijatno
čista. Sve stvari su „pod konac” poređane.
Igumanija spava u kolicima za nepokretne.
S vremena na vreme zahrče, pa se sama
od toga trgne. Avdotja i Ksenija peru
sudove, brišu ih, sklanjaju, proceđuju
sir... Justinijana sedi za stolom
i prebira žito.
Utrči Jefimija širom otvorivši vrata.
Tokom čitave scene sve žene rade „kao
pčele”.
JEFIMIJA: Izleglo se lašče u porti!
AVDOTJA: O, radosti moja!
Jefimija seda do Justinijane i gleda
poštu koju je donela. Avdotja joj
stoji iznad glave.
AVDOTJA (Sebi u bradu.): Ko li nam
je pis'o?
JEFIMIJA: Račun za telefon... i za
struju... (Justinijani) Za Vas, na
Vaše svetovno ime. Institut za istoriju...
Justinijana, namrgođena, uzima pismo,
pogleda ga i otvara. Avdotja se, razočarana,
vraća poslu. Jefimija gleda račune.
KSENIJA (Prasne.): Pa, dobro, šta
ste mi sad prljavu opiraču tu bacili!?...
Nisam ja kriva što Vam sin ne piše.
JUSTINIJANA: Da si mirna već jednom
danas!
JEFIMIJA: Šta ste se opet sporečkale?
KSENIJA: Ne da da idemo na slavu i
ne da. K'o da ne znam gde 'oćemo.
Justinijana čita početak pisma, pa
ga spusti. Jefimija se okrenula Avdotji
i Kseniji.
AVDOTJA: Lepo ti je mati Justinijana
sve istumačila... Mnogo je posla.
Šest krava, tele... bašta, vinograd.
Stižu višnje.
KSENIJA: Na svetac i tako nećemo raditi.
JEFIMIJA: Čula sam danas u zadruzi
da im se mati Katarina hvalila...
(Okrene se Justinijani.) Služiće im
prota Marić iz Karlovaca. Šta je bilo?
JUSTINIJANA: Šta?
Jefimija pruža ruku da uzme pismo,
ali ga Justinijana skloni dalje.
JEFIMIJA: Bledi ste, nano. Da vidim
šta je.
JUSTINIJANA: Nije ništa važno. Vidićeš
posle. Šta je s protom Marićem?
JEFIMIJA: Mislila sam, možda bi on
mogao da nam kaže nešto više o sestri
Varli.
KSENIJA: Jutros je došla kod mene
u štalu. Stoji i gleda kako muzem.
Ja je pitam da mi pomogne, a ona kaže
da ne zna i ode...
AVDOTJA: A otoič ušla u kujnu da pije
vode i ja joj tražim da mi donese
luka iz špajsa, a ona k'o i da me
ne čuje... Lepo ne znam. Je l' smem
ja njojzi zapovediti, je l' ne smem?
JEFIMIJA: Kad god vidi da se sprema
neki veći posao, ona pravac u kapelu.
I onda: „Nemoj me, sestro, prekidati
u molitvi.” „doći ću kad zavr...”
Jefimija ućuti jer u prostoriju ulazi
Varla. Ona se kreće gotovo nečujno,
uvek. Pravog je držanja i previše
utegnutog struka. Nikad joj ni pramen
kose ne viri ispod apostola i nikad
ne ispušta brojanice iz ruku. Ksenija
ne ume da sakrije fasciniranost Varlinom
pojavom. Varla ulazi noseći veliko,
meko ćebe u koje su umotani vaza,
zavese, stolnjak, dva vezena jastučeta.
Spušta ćebe na pod. Osim igumanije,
svi je iznenađeno gledaju
VARLA: Meni ovo nije potrebno.
Varla krene da izađe.
JEFIMIJA: Čekaj. Čekaj malo...
Justinijana zaustavi rukom Jefimiju.
Varla je već izašla.
AVDOTJA: Bože gospodi, šta je njojzi.
JUSTINIJANA: Ako joj nije potrebno,
nije joj potrebno.
JEFIMIJA: A što da ne pitam...
JUSTINIJANA: Zato jer je tek nekoliko
dana tu i zato što... Evo, dobro,
ispričaću vam. Navalile ste sve na
nju... Onako kako je vladika meni
kaz'o, ja ću vama... Ona je mnogo
premeštana iz manastira u manastir.
KSENIJA: To ne može biti tek onako.
JUSTINIJANA: A opet, od malih nogu
je monahinja... Izgleda da su vladika
i njen pokojni otac bili prijatelji.
Otac joj je bio iguman u... bože,
u kom manastiru...
AVDOTJA: Kako je njen otac mog'o biti
iguman?
JUSTINIJANA: Kao što bi' i ja sutra
mogla vama biti igumanija. Žena mu
je umrla, Varla je bila mala. Nju
je odveo u ženski manastir, a on otiš'o
u muški i zamonašio se.
AVDOTJA (Jefimiji i Justinijani.):
A to je skoro k'o vas dve. E, bože...
Sad mi je žao te Varle. Ostala mala
bez mame.
JEFIMIJA: Koga vama nije žao?
JUSTINIJANA: U tom prvom manastiru
je dugo bila, a onda se počela premeštati...
Nije rek'o baš tačno zašto. Kao, nit'
je njoj valjalo, nit' je ona valjala...
A vidim, njegovom preosveštenstvu
je baš stalo da joj nađe obitelj.
Kaz'o mi je: „Ako kod tebe, sestro
Justinijana, odnosno kod nas ne nađe
mir i spokoj, onda ne znam šta ću
s njom.” U nas on ima puno vere. Ceni
nas. Najviše smo, kaže, postigli što
i jeste istina.
KSENIJA: Vladika je kod nas na slavu
dolazio češće nego kod svih ostalih
u Sremu.
JUSTINIJANA: Zato sam i mislila...
da mi prema njoj blago postupamo...
najlepše što umemo, pa... shvatiće
da joj želimo dobro i biće je sram
što ne radi koliko i mi, pa će se
provredniti.
JEFIMIJA: A da je pozovemo s nama
na slavu, ako budemo išli?
KSENIJA: To bi je sigurno obradovalo.
JUSTINIJANA: Da ste prestale već jednom!
Terate me da vam kažem da nećete ići.
KSENIJA: Ma, šta Vi! Šta Vi ima da
određujete! (Drma igumaniju.) Pitaću
ja igumaniju.
JUSTINIJANA: Ksenija!
AVDOTJA: E, bože, šta je i njojzi
danaske.
IGUMANIJA (Budeći se.): Aaa?
KSENIJA: Je l' može da se ide na slavu
kod mati Katarine? Dobili smo pozivnicu.
JUSTINIJANA (Pokušavajući da skloni
Kseniju.): Spavajte, mati.
IGUMANIJA (Već sasvim budna.): A ku'
će tako matora da se udaje?! Ko je
mladoženja?
KSENIJA: Ne na svadbu, već slavu!
Slavu!
IGUMANIJA: Šta se dereš! Dobro ja
čujem... A šta fali da je i svadba?
Jelisaveta je k'o matora baba Jovana
Krstitelja rodila. (Nasmeje se.) Možda
je Katarina (Pokazuje rukama trudnički
stomak.) a?
Svi su u čudu. Igumanija se pričajući
odvoza do kredenca i izvadi iz fioke
kesicu bombona, pa halapljivo jede.
IGUMANIJA (Smeje se.): Što je to bilo
smešno kad smo išli Mariju za Josipa
da prosimo! Mi otišli, a devojka već
(Pokazuje rukama trudnički stomak.)
ooop – blagoslovena! Josipu prvo nije
bilo pravo, a posle je voleo Isusa
kao svog.
JUSTINIJANA: Mati igumanija...
IGUMANIJA: Šta je?! Imaš nešto protiv
Isusa Hrista? Pa, on je bio ispunjen
ljubavlju, milosrđem, svepraštanjem
– beskonačnom čovečnošću, koju svet
pre njega nije ni poznavao. Branio
je mučenike i grešnike i raskrinkavao
samopravičnost fariseja. On nije 'teo
da sudi, već da spašava i to sve da
spašava! Nije kao njegov otac, mislim,
ovaj što ga je napravio... Taj bi
samo da sudi! Deli ljude. Ko izvršava
njegovu volju – dobro. A ko ne – u
pakao!... On koji je sam taj i takav
svet, kao, napravio. On koji je i
Sodomu, i Gomoru, i sve grehe, i sve
zlo, napravio!
JUSTINIJANA (Stojeći iznad igumanije.):
Mati, igumanija...
IGUMANIJA: Šta je!? Skoro dve 'iljade
godina ne mogu da se načudim kako
od tako... nikakvog roditelja onako
dobro dete. (Posluži Justinijanu bombonama.)
'Oćeš?
Justinijana automatski zavuče ruku
u kesicu. Kesica je prazna. Igumanija
se grohotom smeje. Nasmeje se i Ksenija.
Jefimija je iskoristila što joj je
majka ustala od stola, pa je dohvatila
otvoreno pismo i čita ga. Igumanija
zgužva kesicu od bombona i baci je
ka gomili koju je Varla donela.
IGUMANIJA: Ko je ovaj krtog napravio?
Ona nova. A?
JUSTINIJANA: Da.
Justinijana se okrene da pogleda stvari
koje je Varla donela i ugleda kćer
da čita pismo, te krene ka njoj.
JUSTINIJANA: Ostavi to!
Jefimija vrati pismo na sto.
IGUMANIJA: Nemoj vikati na dete, već
mi bolje dodaj to ćebe da se pokrijem.
Justinijana nosi ćebe igumaniji, a
Jefimija rasklanja ostale stvari.
Ksenija se umorno spustila na klupu.
IGUMANIJA: Sviđa mi se ta nova ženska.
Ona misli na svoju igumaniju, da ne
o'ladnim. Nije k'o vi.
Justinijana pokriva igumaniju. Avdotja
priđe da je ušuškava. Igumanija se
udobnije namesti i nastavi da spava.
Ksenija se smejulji. Igumanija uskoro
zahrče.
KSENIJA (Šapatom.): Šta sve napriča...
JEFIMIJA (Šapatom.): Da joj se nije
od tih jakih lekova... sve pobrkalo...
JUSTINIJANA: Moram da joj dam lek
kad ima bolove.
AVDOTJA: Zaspala je, mučenica.
JUSTINIJANA (Kseniji.): Idi pusti
tele da sisa.
JEFIMIJA: Ja ću. Nek' prilegne malo.
JUSTINIJANA: Prvo nek' pusti tele
da sisa, pa dok bude trebalo da se
muze, nek' prilegne... Lezi i ti,
Avdotja.
Ksenija izađe.
AVDOTJA: Šta ću s mati igumanijom?
JUSTINIJANA (Jefimiji.): Gde je Stanka?
JEFIMIJA: Rekla sam vam da je ostala
u vinogradu da završi...
JUSTINIJANA: ...i pobegla u bolnicu.
Jaao... (Avdotji.) Odguraj je kod
nas u sobu.
Avdotja polako izlazi napolje gurajući
igumaniju u kolicima ispred sebe.
JEFIMIJA (Skupljajući račune.): Ako
hoćete i vi, nano, da se odmorite...
Ja ću dežurati.
Justinijana sedne za sto i gleda pismo.
Jefimija krene napolje, pa se vrati.
JEFIMIJA: Nije mi jasno što su vam
to poslali. Toliko godina je prošlo
od očeve... smrti. (Priđe i zagrli
majku.) Uzrujali su vas. Tako ste
bili bledi najednom.
Justinijana ustaje da bi se oslobodila
zagrljaja. Savija pismo i vraća ga
u koverat.
JUSTINIJANA: Bleda sam od manastirski'
briga.
JEFIMIJA: A ne razumem šta im to znači
„nerazjašnjene okolnosti oko smrti”.
Pa, u njihovom, komunističkom, zatvoru,
otac se obesio. Ne?
Justinijana klima potvrdno glavom.
JEFIMIJA: I ta knjiga, što hoće taj
da piše. Kome to treba?... I kako
biste vi više o njegovoj smrti znali,
nego što ima u dokumentima.
Justinijana klima potvrdno glavom.
Gužva koverat u kojem je pismo.
JUSTINIJANA: 'Oćeš nešto da mi obećaš?
JEFIMIJA: Šta?
JUSTINIJANA: Da zaboravimo na ovo,
kao da ga nije ni bilo. Dvajist i
neku godinu smo ovde i ovo je naš
život.
Jefimija klima glavom, pa priđe i
zagrli majku, a ova je potapše po
leđima. Kreću ka vratima. Justinijana
usput baci zgužvano pismu u peć. Izađu.
Posle par trenutaka proviri Stanka,
pa, kad vidi da je prazno, uđe. Prilazi
frižideru i otvara ga. Čuje korake
i brzo zatvara frižider. Uđe Jefimija
i ide ka peći. Krikne kad primeti
Stanku.
JEFIMIJA: Juuu! Kad si ušla?
STANKA: Eto, baš sad. Nisam zakasnila
da muzemo?
JEFIMIJA: Nisi. Ručak ti je u rerni...
Ja sam... neki račun izgleda slučajno
bacila u peć.
Jefimija otvara vrata peći i čeprka.
Stanka ne mrda. Gleda je. Jefimija
vadi koverat koji je Justinijana bacila
i zatvara peć. Pogleda Stanku. Ova
ide ka šporetu i otvara rernu.
JEFIMIJA: Dok ti jedeš, ja ću jedno
pismo da napišem, pa ćemo buditi Kseniju
da namirujemo.
Stanka potvrdno klima glavom. Jefimija
izlazeći ispravlja koverat. Zastane
u vratima.
JEFIMIJA: Lašče se izleglo u porti.
MRAK.
DRUGI FRAGMENT
Veče u manastirskoj kuhinji. Na stolu
u pročelju stoji pun tanjir i kašika.
Polumrak je. Ulazi Ksenija tarući
suze i grcajući. Sedne. Zaplače se.
Plač pređe u jecaje. Ulazi Justinijana
i pali svetlo, a za njom Avdotja gurajući
igumaniju u kolicima. Igumanija drema,
pa se s vremena na vreme trgne i prekrsti.
JUSTINIJANA (Čudeći se.): Šta je,
Ksenija? Izjuri napolje i nema te!
Ksenija zadiže rukav i suknju. Avdotja
joj nosi čašu vode i kocku šećera.
KSENIJA (Plačno, piskavo): Modrica
mi je ostala! I na nozi!... Prvo me
je gurala... Ja sam se odmakla, a
ona je došla... i ona me uštinula
i tu i tu... I morala sam izaći...
JUSTINIJANA: Sestra Varla?
KSENIJA: Da!... (Uzima šećer i vodu.)
Samo vi njoj popuštajte...
Justinijana i Avdotja se pogledaju
u čudu. Uđe Jefimija i odmah ugleda
uplakanu Kseniju, pa joj priđe.
JEFIMIJA: Ko te je opet grdio?
JUSTINIJANA: Idi zovi sestru Varlu.
Jefimija izađe. U odlasku vidi da
se igumanija krsti dremajući, pa se
osmehne. Njen osmeh obrati pažnju
Justinijani i Avdotji na igumaniju.
Ksenija se smiruje.
AVDOTJA (Justinijani.): Da je probudim?
JUSTINIJANA: Nemoj... Neće joj škoditi.
AVDOTJA (Pokazujući na tanjir na stolu.):
Opet ništa nije večerala, sirotica.
JUSTINIJANA: I tako ždere po čitav
dan.
Ulazi Varla, a za njom Jefimija. Ksenija
odmah skoči, plače i piskavo se dere.
Pokazuje nadlakticu i butinu.
KSENIJA: Vidi! Vidi šta si mi napravila.
Šta sam ti skrivila?! Imam modrice!
Ti misliš, ako sam ja...
JUSTINIJANA (Kseniji): Da si se smirila!
Ksenija sedne i plače. Igumanija otvara
oči i gleda ih. Justinijana se okreće
Varli. Jefimija sedne do Ksenije i
zagrli je.
JUSTINIJANA (Varli): 'Tela bi' da
čujem šta je to bilo između tebe i
sestre Ksenije na molitvi.
VARLA: Ona je skrnavila taj sveti
čin, a ja to otrpeti nisam mogla.
Njene misli nisu bile Bogu okrenute.
Ona je spavala i krstila se. Glava
joj je stalno padala... To je licemerstvo!
KSENIJA: Nije istina! Nisam spavala.
JEFIMIJA: Mi radimo po čitav dan,
sestro Varla. Te, ako se dogodilo
da je zadremala – nije iz lenjosti.
VARLA: Šta vrede usne koje molitvu
izgovaraju, ako se duša ne obraća
Bogu?
KSENIJA: A ako se ti tako predano
moliš, kako si i primetila da je meni
pala glava?
VARLA: Rekoh. Skrnavila si sveti čin.
Moju predanost si ismevala, moju dušu
si ometala...
KSENIJA: Nisam spavala!
JUSTINIJANA (Kseniji): Da si ćutala!
Sestra Varla ima pravo. Ne može se
spavati na molitvi. Zamoli je za oproštaj
što si je ometala.
KSENIJA: Ja nju!? A što je ona meni
modrice napravila?!
JUSTINIJANA: Zamoli sestru Varlu za
oproštaj.
JEFIMIJA: Ali, nano...
JUSTINIJANA: Ksenija, da si učinila
ono što ti je rečeno!
KSENIJA: Neću! Nisam ja ništa kriva.
IGUMANIJA: Kriva si.
Svi se trgnu na igumanijin glas, pošto
nisu primetili da je budna.
IGUMANIJA: Ti si monahinja i ne možeš
na molitvi spavati, makar se i krstila
u snu. Poslušaj šta ti je Justinijana
rekla.
KSENIJA: Ja sam vama svima kriva,
jer sam... ovakva. Neću da poslušam.
IGUMANIJA (Lupi štapom o pod.): Igumaniji
se ne sme reći neću. Igumaniji se
nikada i ni zbog čega ne sme reći
neću. Sto puta da mi se pokloniš!
Smesta!
Svi se uzmuvaju. Varla šmugne napolje.
Igumanija ne prestaje da lupka štapom
o pod. Ksenija joj polako prilazi.
Počinje da se klanja mrmljajući „Sagreših,
časna mati, oprosti mi”. Plače. Igumanija
glasno broji poklone, dajući ritam
udaranjem štapa.
JEFIMIJA: Jao, pa ja špajs nisam zaključala.
Jefimija izlazi napolje, a Avdotja
za njom. Justinijana stoji ruku prekrštenih
na grudima i gleda Kseniju.
AVDOTJA (Za Jefimijom.): Da ti pomognem.
Paralelno se odvija scena ispred špajza.
Tamo stoji Stanka, koja je upravo
doterala dragače sa tri pune korpe.
Ima drugačiju kecelju nego u prethodnom
fragmentu. Dolaze Jefimija, pa Avdotja.
STANKA: Sve sam obrala.
JEFIMIJA: Rekla sam ti da dođeš čim
se smrkne.
STANKA: 'Tela sam da završim pos'o.
AVDOTJA: Kako si brala po mraku?
STANKA (Osvetljavajući korpu baterlampom.):
Imala sam lampu.
AVDOTJA: Juu, radosti moja, kako je
ove godine rodilo!
Uteruju dragače s korpama u špajz
i zatvaraju vraata. Justinijana izađe
iz kuhinje i dođe ispred špajza. Čim
ona izađe, Ksenija prestane da se
klanja, pa priđe igumaniji i zavrti
kolica. Igumanija se smiri i sva se
skupi. Ksenija je gleda, pa skida
apostol i umiva se. Seda umorno na
klupu. Igumanija je netremice, ispod
oka posmatra.
Paralelno sa scenom između igumanije
i Ksenije odigrava se sledeća scena
ispred špajza.
JUSTINIJANA: Ti, Stanka, nikako radu
da se naučiš. Rečeno ti je da dođeš
pre mraka.
JEFIMIJA: Sve je višnje obrala.
JUSTINIJANA: Mogao se taj posao i
sutra završiti. Morala je doći kad
joj je rečeno.
STANKA: Oprostite mi. Neću više tako.
JUSTINIJANA: Nećeš ni moći više tako.
Ili ćeš se vladati kako ti se naredi,
ili – kupi prnje!
STANKA: Oprostite mi, molim vas.
JUSTINIJANA: Idi nahrani igumaniju,
pa možeš na spavanje.
AVDOTJA: Ujutru moramo ranije ustati,
ako ćemo mećati kompot.
JEFIMIJA: Mogli bismo nešto višanja
i prodati.
JUSTINIJANA: Videćeno ujutru. 'Ajmo,
Avdotja. Laku noć.
Stanka i Jefimija otpozdrave, pa krenu
u kuhinju. Justinijana i Avdotja odlaze
na drugu stranu. Ksenija se trgne
kad uđu u kuhinju, a igumanija se
obraduje.
IGUMANIJA: Aaa, stigla Stankica! Sa'
ćemo nas dve večerati. (Jefimiji)
Di su one dve matore?
JEFIMIJA (Osmehne se.): Otišle da
spavaju.
KSENIJA: I ja ću, bogami. Laku noć.
Otpozdrave Kseniji. Ona izađe. Jefimija
odlazi u kupatilo, to jest prolazi
kroz vrata koja su na suprotnoj strani
od izlaznih. Pali svetlo, a istovremeno
se osvetli i deo dvorišta, te se sledeće
scene odvijaju paralelno: igumanija
i Stanka u kuhinji, a Ksenija i Varla
na osvetljenom delu dvorišta. Iz kupatila
se sve vreme čuje šuštanje vode.
Stanka podgreva večeru za sebe i igumaniju
izručivši u šerpu boraniju iz tanjira
na stolu, postavlja, seče hleb...
Igumanija čuje da napolju neko razgovara,
pa se dogura do najbližeg prozorčeta
i prisluškuje. Reaguje na ono što
čuje smejuljeći se i trljajući rukama.
Stanka umorno sve radi, a kad zatandrče
sudovima igumanija je utišava.
STANKA: Šta je, baba?
Igumanija pokazuje rukom ka prozoru.
Stanka ni tad na ono što se događa
napolju ne obraća pažnju.
IGUMANIJA: Ćuti, da čujem...
Paralelna scena – na osvetljenom delu
dvorišta pojavljuje se Ksenija. Prolazi.
VARLA (Iz mraka, šapatom.): Sestro
Ksenija.
KSENIJA (Trgne se, uplašeno.): Ko
je to?
VARLA (Šapatom, ušavši pod svetlo.):
Ja sam Sestra Varla.
KSENIJA (Nabusito.): Šta 'oćeš?
VARLA: Da mi oproštaj daš zbog onog
što se zbilo. Ja znam da si ti meka
srca i da ćeš se sažaliti na mene
nesretnicu.
Ksenija je gleda ne verujući. Varla
se baci na kolena pred nju.
VARLA: Oprosti mi, mila sestro.
KSENIJA (Zbunjeno.): Dobro... Opraštam.
VARLA (Ustajući.): Bog će te nagraditi.
KSENIJA: Samo... Zabolelo me je.
VARLA: Dođi, ja jednu mast imam od
koje će te masnice očas proći. (Blago
je povuče.) Dođi.
Varla uvodi Kseniju u sobu. Upali
svetlo. Ksenija ostane kod vrata,
a Varla dođe do nahtaksne i izvadi
drvenu kutijicu.
VARLA: Ja ću ti mast jednu dati, a
od nje će ti masnice očas nestati.
Kad legneš i sutra jednom il' dvaput
namazaćeš bolna mesta... I ako te
još nešto zaboli, ti samo meni kaži.
Ja jednu svesku punu recepata za meleme
imam. To sam od moje dobre mati Damaskine
nasledila. Ona me je kad sam dete
bila prihvatila i od nje sam sve što
znam i naučila. Njoj se u snu jedan
glas javljao i govorio te recepte.
Mnogim ljudima pomogla je. Evo ti.
Varla stavi Kseniji kutijicu u ruke
i zaklopi joj šaku, te, tako je držeći,
ostane nekoliko trenutaka.
KSENIJA: Hvala.
VARLA: Možda zgoreg ne bi bilo da
miruješ sutra malo.
KSENIJA: Ali nije to ništa...
VARLA: Znam, ali vidim i to da si
ti toliko dobra da i ne primećuješ...
Ti ovde, sestro Ksenija, najviše radiš.
Umor te je savladao na molitvi. A
nisi zbog rada u manastiru. I najteže
poslove uvek baš ti dobiješ. Odmori
se jedan dan.
KSENIJA: Ne znam...
VARLA: Ja ti kažem da je tako. Idi
sad, spavaj. Mira ti želim od dragog
Boga.
KSENIJA (Krene.): I ja tebi.
VARLA: I ako još neku boljku imaš,
samo mi kaži.
Ksenija se okrene ka Varli i pogledi
im se sretnu. Par trenutaka to traje,
pa Ksenija spusti pogled i krene.
Varla za momenat stavi ruku na njenu
grbu.
VARLA: Znam. Recept imam za melem
od koga se oblozi stavljaju i koji
se kao čaj pije. No potrebno je i
jedno semenje kog samo u jesen ima.
KSENIJA: Ali, doktori...
VARLA: Ja sam svojim očima videla
nekoliko koje je mati Damaskina izlečila.
Dobar je Bog, sestro Ksenija. Uzdaj
se u Gospoda i pomoći će ti se.
KSENIJA (Tiho): Laku noć.
Ksenija gotovo pobegne, a Varla se
prekrsti i dođe do zida sa ikonicama.
Klekne i moli se. Mrak u njenoj sobi.
U kuhinji Stanka rasprema sto.
IGUMANIJA (Imitira Stanku.): Radi,
Stanka... Radi... Radi...
STANKA (Nasmeje se.): Pa, jeste. Otkad
znam za sebe sam sluga. Nas je devet
dece bilo u familiji. A sirotinja...
IGUMANIJA: A od čega je tvoj čovek
umro?
STANKA: Od rakije... Od te njegove
rakije mi ni ono dete nije kao svet.
Mislila sam kad su rekli da mora u
bolnicu, da će oni nju tu lečiti,
a ono... Daju joj, doduše neke lekove...
A, šta ja znam...
IGUMANIJA: Znam ja
STANKA: Šta, baba?
IGUMANIJA: Sama si na svetu s tim
detetom. Ona mora ostati u bolnici.
STANKA (Uzdahne.): Mora.
IGUMANIJA: Ti, da bi joj bila blizu,
nemaš drugde, nego kod nas.
STANKA: Nemam.
IGUMANIJA: A ova Justinijana ume da
bude preka i da zafrkava.
STANKA (Osmehne se.): Ume.
IGUMANIJA: I, mislim, bolje bi ti
bilo da nam ne budeš više sluškinja,
novca ti i tako ne daju, već da postaneš
iskušenica. Ondak te ona ne bi mogla
tako lako izbaciti.
STANKA: A šta treba da radim?
IGUMANIJA: Da kažeš da to 'oćeš, da
povrzeš glavu u maramu, da se malo
moliš Bogu i da mene više ne zoveš
baba, nego mati igumanija. Sve ostalo
ću ja.
STANKA: 'Oću... (Osmehne se.) mati
igumanija.
IGUMANIJA (Osmehne se.): Tako nekoliko
meseci... I onda se zamonašiš i niko
ti ništa više ne može. Da te izbaci
– nikako. Budeš kao i svi mi.
STANKA: Pa, zafrkavam i ja nju...
malo.
Igumanija se smeje.
STANKA: Fala vam... mati igumanija.
Igumanija se smeje, Stanka je gura
ka vratima.
STANKA: A sad, baba, idemo da spavamo.
Lipsala sam danas.
Smeju se obe, pa igumanija naglo ućuti
i ućutkava Stanku rukom. Jedva se
čuju nečiji jecaji. Igumanija osluškuje.
IGUMANIJA: Avdotja plače.
STANKA (Zastaje osluškujući.): Kako
znate da je ona?
IGUMANIJA: Kako ne bi znala?! Toliko
smo godina već zajedno. Znam i kako
koja plače i kako hoda, jede, spava
i šta će kad da kaže. Znam čak i šta
sanjaju. Uvek je isto... A neko mora
da bude cirkuzant... Da niste došle
vas dve, ja bi' svisla od dosade.
STANKA: Baš plače. Da idem da vidim
šta je?
IGUMANIJA: Ta, nešto je oko sina.
Prestaće – čim zaspi.
Izlaze. Mrak. Čuju se Avdotjini jecaji,
pa i oni utihnu.
MRAK.
TREĆI FRAGMENT
Soba Justinijane i Avdotje je veća
nego Varlina, kreveti su prekriveni
mekom šarenom ćebadi, a ne suknenom,
sto je pokriven heklanim stolnjakom
i na njemu je vaza sa cvećem. Na prozoru
su uštirkane zavese i po krevetima
šareni jastučići. A postoji, ispod
prozora, i manji pisaći sto, na kome
je otvorena velika ukoričena sveska,
nekoliko računa i olovka. Jedna stolica
je okrenuta pisaćem stolu.
Justinijana leži na krevetu i čita
„Misionar”. Ulazi Jefimija i seda
za pisaći sto.
JEFIMIJA: Pustila sam Stanku u bolnicu.
JUSTINIJANA: Zašto?
JEFIMIJA: Molila me je. A zar nije
bolje da je ponekad pustim, nego da
beži? (Justinijana ćuti.) Žao mi je,
nano, te Stanke. Ona tako veruje da
će joj mala ozdraviti, a... Pričala
sam s doktorkom Gavrilović kad sam
im odnela sir. Kaže da će biti dobro,
ako mala petnajst, šesnajst godina
doživi. Da su je kao bebu počeli lečiti,
možda bi... bilo bolje... A šta je
jadna Stanka znala? Dete već poodraslo
kad je primetila da ne valja... Ja
sam je, u stvari, poslala da legne,
pošto smo celu noć probdele. Kad mi
je rekla da bi radije dete obišla,
kako sam mogla da je ne pustim?
JUSTINIJANA: Trebala si je poslati
kod mene.
JEFIMIJA: Ali, nano... Mislila sam
da biste i vi tako postupili... Zato
sam...
JUSTINIJANA: Ne bi'!... Ne bi' jel
s onom Varlom više ne znam šta ću.
Kad joj god štogod prigovorim, ona
mi odma' nabije na nos Stanku.
JEFIMIJA: Zato što je Stanka vredna,
a ona lenja.
JUSTINIJANA: Zato što je Stanka iskušenica
koja odlazi i vraća se kad 'oće, a
nekad i noć provede napolju! Zato
što je Stanka iskušenica koja dođe
na molitvu, posle grdnje, jedanput
na dan... A ona babetina u kolicima
se pravi luda.
JEFIMIJA: Pravi se luda, jer vidi
da pola posla ne bismo obavili da
nema Stanke.
JUSTINIJANA: Ali, meni Varla time
zapuši usta! Kaže, da što ona da me
posluša, kad me jedna iskušenica ne
sluša. Šta ako to dojavi vladiki?
Jefimija ćuti, pognula je glavu, uzdahne.
Justinijana pokušava da nastavi da
čita.
JEFIMIJA (Posle par trenutaka.): Izgleda
da su se Varla i Ksenija sprijateljile.
JUSTINIJANA: Šta?
JEFIMIJA: Da... Već nekoliko večeri,
kad se raziđemo posle molitve, Ksenija
ne dođe odmah da spava...
Vrućina joj je da zaspi, pa, kao,
sedi napolju...
JUSTINIJANA: Vrućina!? Pod ovim zidovima?
JEFIMIJA: Da. A sinoć... kaže, ide
da obiđe kravu... Pošto je dugo nije
bilo, pomislila sam da je krava počela
da se teli... Obučem se i izađem,
a Ksenija baš na vratima Varline sobe...
U tom trenutku Stanka ide iz štale,
viče da je tele krenulo i ja za njom...
JUSTINIJANA: A Ksenija?
JEFIMIJA: Sakrila se kad me je videla.
Jutrom sam je pitala šta je radila
kod Varle... Kaže da su čitale nekakvu
knjižicu o tome kako su u nekom selu
u Srbiji otkrili sveto mesto.
JUSTINIJANA: Nije loše ako su se sprijateljile,
ali što taje to od nas?
JEFIMIJA: Zato što nam nešto iza leđa
rade. Meni sad već postaje jasno što
se Varla toliko premeštala iz manastira
u manastir.
JUSTINIJANA: Jao, Bože (prekrsti se).
Pomozi mi i uputi me...
Justinijana ponovo pokušava da nastavi
da čita. Jefimija gleda račune, pa
polako počinje da vadi jedno pismo
iz sveske na stolu. Gleda majku, a
ova ne skida pogled sa „Misionara”.
JEFIMIJA: Počele su ekskurzije i treba
nam razglednica. Ne znam koliko od
kojih da naručim.
JUSTINIJANA: Kako 'oćeš. Ti to bolje
znaš od mene.
JEFIMIJA: A htela sam nešto s Vama
u vezi onog pisma o ocu...
Justinijana đipi sa kreveta. Jefimija
brzo gurne pismo u svesku.
JUSTINIJANA: Opet?! Jesi mi već dva
puta obećala da ćemo to zaboraviti?!
JEFIMIJA: Pa, jesam, ali...
JUSTINIJANA: Da si prestala o tome
više! Zanavek! Nije mi dosta manastirski'
briga, već moraš i ti da me sekiraš!
Umesto da mi pomogneš sad kad ne znam
šta ću, ti me još uzrujavaš!
Jefimija uzdahne, pa ćuti i gleda
u pod. Justinijana gleda kćer par
trenutaka, pa legne okrenuvši joj
leđa i pokrije se. Jefimija pogleda
majku, uzdahne i zagnjuri glavu u
šake, ruku naslonjenih na sto. MRAK.
Osvetljava se prostor manastirske
kuhinje. Avdotja ulazi gurajući igumaniju
u kolicima. Odgurne je do pročelja
stola. Na igumanijinom krilu je vangla
puna graška. Avdotja stavi vanglu
na sto, pa uzima stare novine sa gomile
pored šporeta.
IGUMANIJA: Je l' vidiš kako smo to
očas poradile? Ti brala. Ja nadgledala.
Avdotja mrmlja potvrdno. Širi novine
po stolu i čita. Ksenija proviri,
pa ostane u dovratku i sluša šta pričaju.
AVDOTJA: Jeste Vi čuli za ovog (čita)
im... am... Ho... me... ini. Jefimija
kaže da on vodi narod da gine.
IGUMANIJA: Ni prvi, ni poslednji.
Avdotja uzima da čisti grašak. Ljuske
baca na novine. Igumanija joj pomaže.
AVDOTJA: Jefimija kaže da on 'oće
da ceo svet budemo muslimani.
IGUMANIJA: Aaa. (Odmahuje rukom.)
Ne ratuju ljudi zbog vere, Avdotja,
već zbog dobitka koji možeš opipati.
Vidi, 'vako. Taj njegov narod je siroma
narod. A Homeini je 'teo da i oni
budu bogati. A kako možeš imati? Možeš
da stečeš i da otmeš. Je l' tako?
(Avdotja klimne potvrdno glavom.)
Kad otmeš, brže dođeš do dobiti. Nešto
naroda izgine, pa je i manje gladni'
usta... Ali, kako narod poterati da
gine? Ne može im kasti idemo da otimamo,
jel neće dosta nji' poći za tobom.
I zato je Homeini njima kaz'o – „Idemo
da damo”. A siroma narod šta može
drugo dati, nego veru... Pa, kad se
na to još dodaju govori kako je vera
u Alaha najbolja, najpravednija, najispravnija...
Zaveden čovek se zanese i 'oće da
da i kome ne treba. Svako misli da
je ono u šta on veruje jedino pravo.
Tako misle jedni, tako drugi i eto
ti rata!
Ksenija uđe.
KSENIJA: Sestra Varla kaže da čovek
koji zaistinski veruje je spreman
da za svoju veru i pogine. Nije mu
važno da l' je gladan, žedan, go,
bos. Ćuti i trpi. U veri mu je ispunjenje!
IGUMANIJA: Špijunčino jedna!
KSENIJA: Nisam, mati. Prolazila sam,
pa da vidim gde su Jefimija i mati
Justinijana.
AVDOTJA: Justinijana se odmara, a
Jefimija piše račune. (Pokazujući
grašak.) Pri'vati se.
KSENIJA: Ne mogu sad.
Ksenija žurno izađe. Avdotja gleda
za njom.
IGUMANIJA: A, znaš, Avdotja, nije
taj Homeinijev narod kriv. Nesrećan
je. Nesrećan je svaki narod koji ima
za vođu ubicu. Nesrećan je svaki narod
koga njegov vođa smatra svojim vlasništvom.
I svaki čovek koga drugi smatra svojim
vlasništvom. Al' takvi smo.
Ljudi se lako odriču slobode, da bi
sebi olakšali život.
AVDOTJA: Vi ste meni prvo rekli da
oni ratuju da bi bili bogati, a onda
da je to zbog Alaha.
IGUMANIJA: Aooo, Avdotja! Glupava
si... Vidi, 'vako. Ti veruješ u gospoda
Boga. Tvoj sin ne veruje...
AVDOTJA (Prekine je, uvređeno.): Moj
sin veruje, mati igumanija!
IGUMANIJA: Je l'? A sna? (Avdotja
potvrdno klimne glavom.) Još bolje!
A izbacili su te iz rođene kuće zbog
dobiti. Zbog te kuće! Da bude samo
njina.
AVDOTJA: Nije, mati igumanija! Ja
sam sama od nji' očla.
IGUMANIJA: Tebe je, Avdotja, sna iz
kuće izbacila! A sin ti je... ne sme
protiv žene.
AVDOTJA (Plačno.): Moj Stevica vole
mir u kući. Napiše mi pismo.
IGUMANIJA: Dvaput u godini! Nije to
sad važno. A vidi, mati Katarina!
Njen sin je veliki taj... marksista!
Ona je igumanija, a lepo žive, jel
nisu imali imovine. Nisu imali oko
čega da se svađaju! Jesi l' sad razumela?
AVDOTJA (Plačući.): Nisam! Neću! Nek'
ratuju! Baš, neka i'!
IGUMANIJA: Nemoj plakati, Avdotja.
Nisam 'tela da te uvredim.
Avdotja plače. Ksenija zaviri, pa
pokazuje nekome iza sebe rukom da
stane. Igumanija besno preturi vanglu
sa stola na pod. Avdotja se uplašeno
trgne.
IGUMANIJA (Poskakujući u stolici.):
Zloćo matora! Homeinijevko! Ne voleš
svoju pastvu! Uvredila si Avdotju!
Zloćo matora!
Igumanija se naglo smiri i dogura
se do Avdotje, pa joj pruži nadlanicu.
IGUMANIJA: 'Ajde, poljubi me u ruku
da se pomirimo i nemoj više plakati.
Avdotja izvrši naređenje. Ksenija
zaviri, pa pokazuje Varli rukom da
može da uđe. Avdotja uzima vode i
kutiju sa kockama šećera. Varla uđe.
Ksenija ostane u vratima.
VARLA: Jeste li se umorili, mati Avdotja?
Pomoći ću Vam.
Avdotja začuđeno gleda Varlu. Ova
se saginje i skuplja pretureni sadržaj
vangle. Avdotja sedne za sto, pa jede
šećer i pije vodu. Igumanija joj značajno
namigne, pokazujući ka Varli. Avdotja
se osmehne.
VARLA: A što ste plakali, mati Avdotja?
AVDOTJA (Sneveseli se.): Čitala sam
novine... Žao mi je tog naroda što
ga Homeini vodi da gine. (Uzdahne.)
VARLA: Imate pravo. Jadni ljudi.
IGUMANIJA: Što su jadni, ako zbog
vere idu u smrt?
VARLA: Da u Gospoda veruju i da radi
Gospoda ginu, velika bi plata njih
čekala na nebesima.
Varla je pokupila grašak i stavi vanglu
pred Avdotju na sto. Ostane da joj
stoji iznad glave. Igumanija je, smeškajući
se, gleda.
VARLA: A vi? Je l' biste bili u stanju
trpeti i život svoj za Gospoda dati?
AVDOTJA: A šta, nego celog života
trpim? Ćutim i trpim.
VARLA (Na silu se nasmeje.): Vi!?...
Vi!?... Ne možete apostol da istrpite
na glavi, a kažete da biste...
AVDOTJA: Nije, radosti moja. Marama
mi je bolja, jel mogu da je stegnem
i ne pada mi kosa u jelo kad kuvam.
Kad je svečano, ja metem apostol.
VARLA (Unoseći se Avdotji u lice.):
I kurva i čedoubica i bezbožnica maramu
nosi! Ti si život svoj Gospodu posvetila
i dan svaki tvoj svečan je! Daj apostol
njen, sestro Ksenija!
Ksenija ulazi i daje Varli apostol.
Varla posegne da skine Avdotji maramu,
no ova je preduhitri, skine maramu,
a Varla joj je istrgne iz ruke. Navlači
joj apostol.
VARLA: A marame tvoje upalićemo. Goreće!
Ksenija drži u drugoj ruci nekoliko
marama. Varla baci na pod maramu koju
je od Avdotje uzela, a Ksenija one
koje je donela. Varla uzima novine
sa stola, a Ksenija joj dodaje kutiju
šibica.
AVDOTJA: Nosiću apostol (molećivo)
al' nemoj paliti marame... smrdiće
krpa.
VARLA: Ne!... Biće truleži smrad to!
Truleži ovozemaljske... Smrad tvog
sažeženog greha...
Varla pali papir i stavlja ga na marame.
Ksenija je ponovo u vratima, na straži.
Igumanija se prodere iz sve snage
i lupa štapom po vangli.
IGUMANIJA: Vatra!... Vatra!... Izgorećemo!...
Vode!... Brzo!... Vatra!...
Ksenija istrči napolje. Varla pogleda
igumaniju, pa istrči i ona. Igumanija
se smeje. Avdotja je gleda iznenađeno.
IGUMANIJA: Idi brže po Jefimiju. Izgorećemo!
Avdotja izađe napolje. Igumanija,
ne prestajući da se smeje, ustaje
iz kolica, odlazi do vatre i raspiruje
je.
IGUMANIJA (Peva): Gospodi pomiluj...
Gospodi pomiluj... Gospodi pomiluj.
Igumanija se brzo vrati u kolica.
Ulazi Jefimija, za njom Avdotja, pa
Justinijana. Jefimija sipa vodu na
vatru i ugasi je. Kupi marame i nosi
ih napolje. Justinijana gleda po prostoriji.
JUSTINIJANA: Šta bilo? Je l' opet
Varla... Što si ti u apostolu?
AVDOTJA: Kaz'la mi je da ga moram
nositi, jel kurve nose maramu, a ja
sam monahinja... A tako me je strašno
gledala! (Sastavi palac i kažiprst.)
Ovolike su joj oči bile, veruj mi!
JUSTINIJANA: Da si me vikala, ja bi'
došla i ne bi se to tako završilo.
Sad se stvarno već trpa u mnogo što
je se ne tiče.
AVDOTJA: Nisam 'tela da se zbog mene
svadite.
JUSTINIJANA: Neg' ti je bolje da sad
sa mnom imaš reči?!
AVDOTJA: Nemoj biti tak'a Justinijana.
Znaš kako me je gledala. I vikala
je, a ništa joj nisam skrivila. Pitaj
mati igumaniju.
JUSTINIJANA: Mati igumanija je sve
to mirno gledala?
IGUMANIJA: Kad sam ja bila mlada...
u vreme kad sam se zamonašila u manastir
su dolazile samo najčistije. Dolazile
su velmoškinje i carice. Molile su
se, prepisivale knjige... a neke i
same pisale. Monahinje i opatice su
nekad bile prave svetice. Bile su
poštovane od ljudi i od države mnogo
više od svi' drugi' žena.
JEFIMIJA: Pa to je bilo pre petsto
godina.
IGUMANIJA: Nije to tako davno... to
je samo jako daleko. Danas dolazi
ovamo sve sam go ološ!
JEFIMIJA: Nego šta je nego ološ. Upali
tolike marame...
IGUMANIJA: Nije ona, neg' sam ja!
JUSTINIJANA: Zašto?
AVDOTJA: Nije. Varla je upalila.
IGUMANIJA: Ja sam! Zato što treba
Avdotji nove marame kupiti. Ove su
bile isprane i izanđale. Stare!...
Sramota me bilo.
JEFIMIJA: Vas?... A od koga to?
IGUMANIJA: Mene! I od same mene! A
treba i tebe da bude, jel se ne ophodiš
lepo prema igumaniji. Imaš deset novi',
svileni' marama Avdotji da kupiš!
JEFIMIJA: Da trošim manastirske pare
njoj za marame?!
IGUMANIJA: Vidi je! A da ideš čak
u Grčku po zavese za salon, nije ti
bilo skupo?
JEFIMIJA: To je drugo. Majka Radosti
je dosta da ima dve obične...
IGUMANIJA: Ja bolje znam šta ovde
kome treba! (Lupa štapom o pod.) Prvo
tebi malo fiskulture. Da mi se pokloniš
sto puti! Ona bi sa mnom da se svađa,
a zna da će biti kako ja kažem. 'Ajde!
Šta si se izbečila? Sto puti!
JUSTINIJANA: Mati...
IGUMANIJA (Lupa štapom.): Smesta!
Jefimija duboko udahne, te počne da
se klanja izgovarajući „Sagreših časna
mati, oprosti mi”. Utrčava Stanka.
Ima maramu na glavi.
STANKA: Rekla mi je „ma”! Dvaput!
To je ma... ma. Do sada je samo mrrr...
I nasmešila mi se!
AVDOTJA (Krsti se.): E, radosti moja.
Stanka ugleda da se Jefimija klanja.
Igumanija broji poklone i daje ritam
štapom.
STANKA: Treba pokupiti onaj veš napolju.
K'o da će kiša.
JUSTINIJANA: Da. 'Ajde. Zajedno ćemo.
Stanka, Avdotja i Justinijana izlaze.
Igumanija se namrgodi, a Jefimija
zavrti kolica. Igumanija se skupi.
MRAK.
ČETVRTI FRAGMENT
Jefimija je sama u kuhinji. Drži
otvoreno pismo u ruci i šetka. Sedne.
Uhvati se za glavu. Uzdiše. Šetka.
Uzme čašicu i lašu rakije iz kredenca.
Sipa. Drhti joj ruka. Vrati flašu.
Pije rakiju.
Paralelno se odvija scena između Ksenije
i Varle u njihovoj sobi. Po posteljini
i knjigama pored drugog kreveta, na
kome sad Ksenija sedi, vidi se da
se ona preselila. Varla u mali porcelanski
avan stavlja zrnevlje iz hartije koju
je izvadila ispod kaiša. Melje zrnevlje
porcelanskim tučkom.
KSENIJA: Mati igumanija je bila ljuta
što te nema. Prvo je mene slala da
te nađem, a onda je išla Jefimija...
VARLA: Morala sam da idem u šumu,
zrnevlje ovo da nađem.
KSENIJA: Je l' to ono... meni... Za
obloge?
VARLA: Ne. Ovo je od jedne trave što
se zove pomoćnica. Skuvaćemo čaj za
Jefimiju i onda ćemo... porazgovarati.
Kad nju pridobijemo, onda će i mati
Justinijana drukčija biti.
KSENIJA: Da joj ne bude nešto rđavo
od toga?
VARLA: Sestro Ksenija!
KSENIJA: Pitam.
VARLA: Kako možeš i da pomisliš?...
Biće samo... smirenija malo.
KSENIJA: A kad ćeš meni... ono za
obloge?
VARLA: Kad ovde jednu pravu svetu
obitelj vaspostavim, kad ljubav prema
Bogu zavlada i suštinsko trpljenje
i mir u ovom manastiru – onda na drugo
mislićemo... Ne smeš samo misliti
na sebe i svoju korist.
KSENIJA: Obećala si...
VARLA: Obećajem i sad. A ti budi tako
dobra te idi vidi ima li koga u kujni,
da čaj skuvam.
Ksenija uzdahne, pa nevoljno ustaje
i izlazi. Mrak u Varlinoj sobi.
U kuhinji Jefimija pere čašicu od
rakije, briše je i vraća na mesto.
Uđe Ksenija, zastane. Gledaju se.
Ksenija obori glavu i okrene se da
krene natrag, a Jefimija je zaustavi
rukom.
JEFIMIJA: Čekaj... Neću ti ništa.
Hoću samo da ti kažem da mi je žao
što si otišla iz sobe. Deset godina
smo bile zajedno. Znam i da to nikad
sama od sebe ne bi uradila. Ksenija,
zavela te je! Zar ne shvataš to?!...
Ne znam čime i kako, ali sam sigurna
da je istina... Ja sam do sada uvek
bila na tvojoj strani.
Ksenija se naglo otrgne i istrči napolje.
Jefimija ostane. Uzdahne. Uzima pismo
sa stola, pa žurno izađe napolje.
MRAK.
Osvetljava se prostor Justinijanine
i Avdotjine sobe. Justinijana sedi
za stolom i piše. Jefimija uđe u sobu
naglo otvorivši vrata. Justinijana
se trgne, pa osmehne.
JUSTINIJANA: Juuu!... A, ti si. Sedi...
Pišem njegovom preosveštenstvu, gospodinu
vladiki... Kao da se ova Varla smirila...
'Oće, eto nešto i da poradi...
JEFIMIJA (Ukočeno.): A što je juče
pobegla od posla...
JUSTINIJANA: To se igumanija uspalila...
Radila je...
JEFIMIJA: Ja sam došla... nešto da
vas pitam... i hoću istinu da mi kažete.
JUSTINIJANA: Reći ću, ako znam.
JEFIMIJA: Znate. A i ja već imam dovoljno
godina da bih morala znati. Da nisam
monahinja dete bi mi već u školu išlo.
JUSTINNIJANA: Šta 'oćeš da znaš?
JEFIMIJA: Ko je moj otac.
JUSTINIJANA (Iznenađeno.): Bože, dete,
otkud ti sad to?
JEFIMIJA (Čita pismo koje je donela.):
„Ne razumem odakle vam podatak da
se vaš otac obesio u zatvoru? On nikada
nije ni bio uhapšen. Dokumenta jasno
govore da je na prevaru bio zatečen
i ubijen. Pretpostavljam da ga je
neko od jataka izdao. To se dogodilo
na planini Vidište u Hercegovini krajem
novembra pedesete godine, daklem u
vreme kada su organizovane poslednje
hajke na četnike. Izvinjavam se ako
sam uznemirio vašu majku, ali nisam
mogao da pretpostavim da će se tako
nešto dogoditi toliko godina od izdajnikove
smrti. Nastojao sam da saznam istinu,
odnosno detalje oko hvatanja, nadajući
se da vaša majka možda nešto više
zna. S drugarskim pozdravom, doktor
istorijskih nauka...”
Justinijana se potpuno ukočila čuvši
još prve reči pisma. Sakriva ruke
u mantiju. Pokušava da ostane smirena.
JUSTINIJANA: Ti si njima pisala, iako
smo se dogovorile...
JEFIMIJA: Da! Napisala sam da nas
ne uznemiravaju, jer mi je bilo žao
što ste se onako uzrujali. I htela
sam da vam kažem, no Vi ste svaki
razgovor o tome odbijali. Sad mi je
jasno i zašto.
JUSTINIJANA: Zašto?
JEFIMIJA: Zato što je laž da ste ga
posećivali u zatvoru i tako zatrudneli.
Zato što Vam je muž bio u Hercegovini,
a vi u Sremu. Zato što celog života
od mene krijete da sam plod neke grešne
veze. Jesmo zato morali da pobegnemo
u manastir?
JUSTINIJANA: Ne! Proganjali su nas
komunisti. Otac ti je bio četnik.
JEFIMIJA (Nasmeje se.): Koji se obesio
u zatvoru?
JUSTINIJANA: Ne. Ubili su ga kako
tu piše, ali dok si bila dete ja ti
to nisam smela reći. Držala sam da
je bolje da misliš da se sam ubio.
Igumanija je jako mrzela komuniste
i stalno govorila da su gadovi. Ti
si to slušala. Bojala sam se da ćeš
ih još više mrzeti ako znaš da su
ti ubili oca.
JEFIMIJA: Pa?
JUSTINIJANA: Pa ćeš se izlanuti negde
u školi... učiteljici... deci... i
da će nas opet proganjati.
JEFIMIJA: A kako ste zatrudneli?
JUSTINIJANA: Išla sam dole kod njega
sedmicu pre nego što je poginuo. Krili
su ga dalji rođaci... Vratila sam
se da prodam vinograd, pa da bežimo
u Ameriku. Posle... kad sam shvatila
da sam noseća, bilo je već kasno.
Godinama pre toga nisam ostajala...
JEFIMIJA (Kroz suze.): Ne verujem!
Ne verujem! Toliko godina ste me lagali.
JUSTINIJANA: Da te zaštitim!
JEFIMIJA (Kroz suze.): Ne verujem...
ne verujem ni reč od onoga što ste
mi rekli. Sve je laž!
Justinijana ustane i ide do stola,
izvlači čitavu fioku jednu, otključava
tajni pretinac na kraju fioke i vadi
metalnu kutiju. Jefimija tiho plače.
Justinijana otklopi kutiju i pruži
jednu fotografiju kćeri. Ne pogleda
fotografiju.
JUSTINIJANA: 'Oćeš ovako poverovati?
Jefimija gleda fotografiju i ćuti.
Obriše nadlanicom suze. Justinijana
sklanja metalnu kutiju i vraća fijoku
na mesto. Jefimija čita nešto sa poleđine
fotografije, pa je ponovo gleda.
JEFIMIJA: Nisam znala da toliko ličim
na oca.
JUSTINIJANA: Otkad si narasla, kao
da njega gledam svaki dan.
Jefimija grli majku plačući. Ova je
tapka po ramenu.
JEFIMIJA (Kroz suze): Oprostite mi.
Oprostite mi, molim Vas... zavela
me sumnja... Oprostite
JUSTINIJANA: Ostavi me sad samu...
Uzrujala si me... 'Ajde...
Justinijana skida Jefimijine ruke
sa sebe. Jefimija pruža majci fotografiju.
JUSTINIJANA: Ne treba mi... zadrži.
Jefimija ćutke gleda majku. Ova nju
ne gleda. Vraća se za sto. Čita pismo
koje je pisala. Jefimija, noseći fotografiju
i pismo koje je donela, izlazi. Justinijana
se prekrsti kad ova izađe, uzdahne,
pa zaglavi pesnicu u usta da uguši
krik.
MRAK.
Osvetljava se prostor manastirske
kuhinje. Varla stoji kod šporeta,
kuva čaj. Jefimija ulazi i ide ka
kupatilu.
VARLA: Želiš li šolju čaja, sestro
Jefimija?
JEFIMIJA (Zbunjeno.): Mogu...
VARLA: Ja želela bi' da porazgovaramo...
o Kseniji.
Varla sipa čaj u šolju i nosi je na
sto. Jefimija dođe i sedne.
JEFIMIJA: Šta o Kseniji?
Varla sedne za sto.
VARL |