S C E N A : časopis za pozorišnu umetnost
Novi Sad, 2003. broj 3 godina XXXIX maj-jun YU ISSN 0036-5734

d r a m e
Molina UDOVIČKI-FOTEZ
NEDODIRLJIVO

 
MOLINA UDOVIČKI FOTEZ1985. DIPLOMIRALA NA FAKULTETU DRAMSKIH UMETNOSTI U BEOGRADU, NA ODSEKU ZA DRAMATURGIJU. ISTE GODINE ZAPOSLILA SE KAO DRAMATURG U REDAKCIJI DRAMSKOG PROGRAMA TELEVIZIJE NOVI SAD, DA BI KASNIJE POSTALA  UREDNIK REDAKCIJE DRAMSKOG PROGRAMA. KAO UREDNIK REALIZOVALA JE 38 TELEVIZIJSKIH DRAMA, FILMOVA I SERIJA.
1989. BILA JE ČLAN MEĐUNARODNOG ŽIRIJA ZA TV DRAME I FILMOVE PRIX FUTURA U BERLINU, A 1990. UČESTVOVALA JE NA KONFERENCIJI DRAMSKIH EKSPERATA U ANTVERPENU, KAO I NA VELIKOM BROJU SCREENINGA U JUGOSLAVIJI I INOSTRANSTVU .
1982. GODINE, POŠTO JE VEĆ PO NJENOM TEKSTU REALIZOVANA TV DRAMA „ZEMLJA” U REŽIJI NIKOLE LORENCINA, NJENA DRAMA „ZEMLJA” POSTAVLJENA JE U SRPSKOM NARODNOM POZORIŠTU U NOVOM SADU U REŽIJI RADOSLAVA DORIĆA.
AUTOR JE NEKOLIKO RADIO DRAMA, TEKSTOVA ZA DEČJE KOMADE I NEKOLIKO TV ADAPTACIJA TEKSTOVA DRUGIH AUTORA.
OD 1998. GODINE ŽIVI U BEOGRADU, GDE JE BILA ZAPOSLENA U TELEVIZIJI BEOGRAD, KAO UREDNIK U IGRANOM PROGRAMU. OD 2002. GODINE DRAMATURG U NARODNOM POZORIŠTU U BEOGRADU.
OD 2001. GODINE BAVI SE PEDAGOŠKIM RADOM NA ODSEKU ZA DRAMATURGIJU AKADEMIJE UMETNOSTI BK.

dramaturška beleška

Stalno se vraćajući kući

Nam in omni adversitate fortunae
infelicissimum genus est infortunii, fuisse felicem.”
(Boetije: Uteha filozofije)

Paradoksalno: ako je uopšte moguće srpsko „Ime ruže” - onda se ono može zbivati samo u ženskom manastiru. Ovu spoznaju zahvaljujemo Molini Udovički-Fotez, čija  drama NEDODIRLJIVO, kroz spoj nemilosrdnog razotkrivanja lavirinata individualnog i ošamućujućih zahvata u dvosmislice univerzalnog, podastire korene našeg (urođenog? stečenog?) poriva ka večnom lutanju između Zakona i Slobode.
Locirana u milje sa početka devedesetih, u osvit krvave oluje koja je izmenila (slomila?) živote generacija na ovom tlu (ponajviše, njene sopstvene), autorkina priča se usredsređuje na sedam žena – monahinja različitih generacija u jednom fruškogorskom manastiru. Reč je o ženama koje, iz različitih, najčešće oštro suprotstavljenih razloga, ne uspevaju da svedu sopstveni (ob)račun sa svetom. Jer, vihori tog, spoljašnjeg i naoko bivšeg sveta, prividno ostavljeni ispred manastirskih kapija, nastavljaju da besne u njima samima, raskrivajući, kroz složeno tkanje porodičnih, ideoloških, religijskih i moralnih sudara, gotovo sve ključne dileme postmoderne individue: fatume istorije naspram traganja pojedinca za nezavisnošću, krhkost patrijarhalnog morala suprotstavljenu podzemlju nejasnih čežnji,  ispraznost religijskih rituala u procepu između praktičnog aktivizma i fanatične retorike, konačno, demistifikovanje načela „vešnog ženskog” pred prazninom u kojoj se gube granice između privida, slobode i istine.
”Ljudi se olako odriču slobode, da bi sebi olakšali život” - ovaj iskaz stare, (prividno paralizovane u invalidskim kolicima) manastirske igumanije, služi Molini Udovički-Fotez kao jedan od osnovnih ključeva koji određuje zbivanje komada. Razvijajući se u šest majstorski komponovanih „fragmenata” (i taj izraz nije slučajan, jer je svet ovih likova nepovratno razbijen, podeljen, skrhan spolja i iznutra), gradacijom jedne krize koja će naglavačke izvrnuti tobože idiličnu sliku življenja u mirnom fruškogorskom manastiru, NEDODIRLJIVO  nam pokazuje da se, za savremenog protagonistu, prošlost i sadašnjost, sloboda i prinuda, sveto i profano, još pojavljuju u nerazmrsivom klupku.
Stožer ovakve slike – formalno, psihološki i poetički – svakako je lik Igumanije, posmatrača, manipulanta, klovna – ali i izricatelja nekoliko osnovnih ideja komada: sakrivena u (fizičko) utočište nepokretnosti i (duhovno) ostrvo prividne senilnosti, Igumanija, aktivno ali i pasivno, demistifikuje, na jednoj strani, ne samo formalnu dogmu samozadovoljnog i uskogrudog „služenja Bogu”, već i romantične predstave o „samouzdizanju duše”, licemerni asketizam, ali ne u manjoj meri i neobavezni pragmatizam Božje kuće kao „naprednog domaćinstva”. Ona tako stoji na ironičnoj, često veselo ciničnoj ali i mudrošću stoika prožetoj sredokraći između slepog fanatizma najmlađe monahinje Varle (koji proističe iz nesposobnosti da se sopstvena duša shvati kao Dom), i nagonske, instinktima vođene ličnosti Stanke, seljanke koja stupa među manastirske zidove, ne uspevajući da se za ljubav služenja Apsolutu odrekne brige o hendikepiranoj kćeri što vegetira u bolnici.
Suptilno proširujući ontološko i moralno pitanje zamršenostima koje su definisale putanju ostalih likova do ove „poslednje kuće”, autorka u ovako koncipiranu mrežu sa suverenim osećajem za psihološke nijanse utkiva i priču o energičnoj, borbenoj Jefimiji, osloncu manastirskog gazdinstva, koju je majka Justinijana, buduća igumanija, dovela pre dvadeset godina u okrilje manastirske samoće nakon što je, kao skojevka, svojeručno likvidirala supruga-četnika. Na taj način, NEDODIRLJIVO nam upotpunjuje, sa autentičnom dubinom i fascinantnom jednostavnošću, panoramu izgubljenih duša, uhvaćenih u oluji srca, između dvaju podjednako nedosežnih pribežišta: sveta i Boga, odricanja i Želje, delanja i privida, rečju, između Ja i Drugih. Srpsko Ime ruže se tako, kroz maestralnu „liturgiju lutanja”, preobražava u Ime Gubitka, u formulu koja odgovara smislu gore navedene Boetijeve opaske, ispisane u smrtnoj samoći: „Jer u svakom nepovoljnom obrtu sudbine, najgora nesreća sastoji se u tome što smo nekada bili srećni.”
Svetislav Jovanov

Constantly coming back home

Located in a millieu of the early 90s, on the eve of the bloody storm that changed (broke?) the lives of generations on this soil (mostly its own), the author’s story focuses on seven women – nuns of different ages in a Frushka Gora monastery. The story is about women who, due to different, most often sharply confronted reasons, do not manage to settle their own accounts with the world. For turmoils of that outside and seemingly former world, apparently left in front of the monastery gates, keep raging within, disclosing, through complex interweaving of family, ideological, religious and moral clashes, almost all key dilemmas of a postmodern individual: historical dooms opposed to an individual’s search for independence, fragility of patriarchal morals opposed to the underground of unclear yearnings, emptiness of religious rituals in a gap between practical activism and fanatical retorics, and finally, demistification of the principles of the «eternal feminine» before the emptiness in which the limits between illusion, freedom and truth are lost.
(Prevod: Svetozar Poštić)


L I C A :
Igumanija
Justinijana – buduća igumanija (oko 55 godina)
Jefimija – njena kći (oko 30 godina)
Ksenija – grbava žena (oko 40 godina)
Avdotja – majka Radost (oko 60–65 godina)
Stanka
Varla

U jednom sremskom manastiru, leta gospodnjeg 1982.
 

PRVI FRAGMENT

Početak fragmenta se odvija paralelno u tri prostora:
1. deo zida prepun ikonica ispred kojih visi kandilo, a što će se kasnije pokazati kao deo Varline sobe.
2. ugao belih zidova i gvozdeni, beli bolnički krevet.
3. mračni manastirski hodnik.

1.
Varla upali kandilo, pokloni se tri puta, mrmljajući „Sagreših ti Gospode, prosti me”, prekrsti se, pa polako klekne i prebirajući rukama po brojanici, poluspuštene glave, moli se. Usne joj se bezglasno miču. S vremena na vreme se prekrsti.

2.
Stanka sedi na krevetu i drži na krilu dete uvezano u ludačku košulju. Jednolično njiše dete pokušavajući da ga smiri, a ono povremeno pusti tihi neartikulisani krik... Smiruje se.

3.
Igumanija dolazi vozeći se u kolicima iz mraka iz dubine scene. Jedva je osvetljena. Stane. Ne krsteći se, reč po reč, izgovori, ispriča „Očenaš”.

MRAK. ZVONE CRKVENA ZVONA.

Osvetljava se prostor manastirske kuhinje. To je velika prostorija u koju svetlost dopire kroz mnoštvo malih prozora. Nameštaj čine kuhinjski aparati i dugačak sto sa klupama. Jedan deo zida je ispunjen ikonama i tu gori kandilo. Prostorija je neprijatno čista. Sve stvari su „pod konac” poređane.
Igumanija spava u kolicima za nepokretne. S vremena na vreme zahrče, pa se sama od toga trgne. Avdotja i Ksenija peru sudove, brišu ih, sklanjaju, proceđuju sir... Justinijana sedi za stolom i prebira žito.
Utrči Jefimija širom otvorivši vrata. Tokom čitave scene sve žene rade „kao pčele”.
JEFIMIJA: Izleglo se lašče u porti!
AVDOTJA: O, radosti moja!
Jefimija seda do Justinijane i gleda poštu koju je donela. Avdotja joj stoji iznad glave.
AVDOTJA (Sebi u bradu.): Ko li nam je pis'o?
JEFIMIJA: Račun za telefon... i za struju... (Justinijani) Za Vas, na Vaše svetovno ime. Institut za istoriju...
Justinijana, namrgođena, uzima pismo, pogleda ga i otvara. Avdotja se, razočarana, vraća poslu. Jefimija gleda račune.
KSENIJA (Prasne.): Pa, dobro, šta ste mi sad prljavu opiraču tu bacili!?... Nisam ja kriva što Vam sin ne piše.
JUSTINIJANA: Da si mirna već jednom danas!
JEFIMIJA: Šta ste se opet sporečkale?
KSENIJA: Ne da da idemo na slavu i ne da. K'o da ne znam gde 'oćemo.
Justinijana čita početak pisma, pa ga spusti. Jefimija se okrenula Avdotji i Kseniji.
AVDOTJA: Lepo ti je mati Justinijana sve istumačila... Mnogo je posla. Šest krava, tele... bašta, vinograd. Stižu višnje.
KSENIJA: Na svetac i tako nećemo raditi.
JEFIMIJA: Čula sam danas u zadruzi da im se mati Katarina hvalila... (Okrene se Justinijani.) Služiće im prota Marić iz Karlovaca. Šta je bilo?
JUSTINIJANA: Šta?
Jefimija pruža ruku da uzme pismo, ali ga Justinijana skloni dalje.
JEFIMIJA: Bledi ste, nano. Da vidim šta je.
JUSTINIJANA: Nije ništa važno. Vidićeš posle. Šta je s protom Marićem?
JEFIMIJA: Mislila sam, možda bi on mogao da nam kaže nešto više o sestri Varli.
KSENIJA: Jutros je došla kod mene u štalu. Stoji i gleda kako muzem. Ja je pitam da mi pomogne, a ona kaže da ne zna i ode...
AVDOTJA: A otoič ušla u kujnu da pije vode i ja joj tražim da mi donese luka iz špajsa, a ona k'o i da me ne čuje... Lepo ne znam. Je l' smem ja njojzi zapovediti, je l' ne smem?
JEFIMIJA: Kad god vidi da se sprema neki veći posao, ona pravac u kapelu. I onda: „Nemoj me, sestro, prekidati u molitvi.” „doći ću kad zavr...”
Jefimija ućuti jer u prostoriju ulazi Varla. Ona se kreće gotovo nečujno, uvek. Pravog je držanja i previše utegnutog struka. Nikad joj ni pramen kose ne viri ispod apostola i nikad ne ispušta brojanice iz ruku. Ksenija ne ume da sakrije fasciniranost Varlinom pojavom. Varla ulazi noseći veliko, meko ćebe u koje su umotani vaza, zavese, stolnjak, dva vezena jastučeta. Spušta ćebe na pod. Osim igumanije, svi je iznenađeno gledaju
VARLA: Meni ovo nije potrebno.
Varla krene da izađe.
JEFIMIJA: Čekaj. Čekaj malo...
Justinijana zaustavi rukom Jefimiju. Varla je već izašla.
AVDOTJA: Bože gospodi, šta je njojzi.
JUSTINIJANA: Ako joj nije potrebno, nije joj potrebno.
JEFIMIJA: A što da ne pitam...
JUSTINIJANA: Zato jer je tek nekoliko dana tu i zato što... Evo, dobro, ispričaću vam. Navalile ste sve na nju... Onako kako je vladika meni kaz'o, ja ću vama... Ona je mnogo premeštana iz manastira u manastir.
KSENIJA: To ne može biti tek onako.
JUSTINIJANA: A opet, od malih nogu je monahinja... Izgleda da su vladika i njen pokojni otac bili prijatelji. Otac joj je bio iguman u... bože, u kom manastiru...
AVDOTJA: Kako je njen otac mog'o biti iguman?
JUSTINIJANA: Kao što bi' i ja sutra mogla vama biti igumanija. Žena mu je umrla, Varla je bila mala. Nju je odveo u ženski manastir, a on otiš'o u muški i zamonašio se.
AVDOTJA (Jefimiji i Justinijani.): A to je skoro k'o vas dve. E, bože... Sad mi je žao te Varle. Ostala mala bez mame.
JEFIMIJA: Koga vama nije žao?
JUSTINIJANA: U tom prvom manastiru je dugo bila, a onda se počela premeštati... Nije rek'o baš tačno zašto. Kao, nit' je njoj valjalo, nit' je ona valjala... A vidim, njegovom preosveštenstvu je baš stalo da joj nađe obitelj. Kaz'o mi je: „Ako kod tebe, sestro Justinijana, odnosno kod nas ne nađe mir i spokoj, onda ne znam šta ću s njom.” U nas on ima puno vere. Ceni nas. Najviše smo, kaže, postigli što i jeste istina.
KSENIJA: Vladika je kod nas na slavu dolazio češće nego kod svih ostalih u Sremu.
JUSTINIJANA: Zato sam i mislila... da mi prema njoj blago postupamo... najlepše što umemo, pa... shvatiće da joj želimo dobro i biće je sram što ne radi koliko i mi, pa će se provredniti.
JEFIMIJA: A da je pozovemo s nama na slavu, ako budemo išli?
KSENIJA: To bi je sigurno obradovalo.
JUSTINIJANA: Da ste prestale već jednom! Terate me da vam kažem da nećete ići.
KSENIJA: Ma, šta Vi! Šta Vi ima da određujete! (Drma igumaniju.) Pitaću ja igumaniju.
JUSTINIJANA: Ksenija!
AVDOTJA: E, bože, šta je i njojzi danaske.
IGUMANIJA (Budeći se.): Aaa?
KSENIJA: Je l' može da se ide na slavu kod mati Katarine? Dobili smo pozivnicu.
JUSTINIJANA (Pokušavajući da skloni Kseniju.): Spavajte, mati.
IGUMANIJA (Već sasvim budna.): A ku' će tako matora da se udaje?! Ko je mladoženja?
KSENIJA: Ne na svadbu, već slavu! Slavu!
IGUMANIJA: Šta se dereš! Dobro ja čujem... A šta fali da je i svadba? Jelisaveta je k'o matora baba Jovana Krstitelja rodila. (Nasmeje se.) Možda je Katarina (Pokazuje rukama trudnički stomak.) a?
Svi su u čudu. Igumanija se pričajući odvoza do kredenca i izvadi iz fioke kesicu bombona, pa halapljivo jede.
IGUMANIJA (Smeje se.): Što je to bilo smešno kad smo išli Mariju za Josipa da prosimo! Mi otišli, a devojka već (Pokazuje rukama trudnički stomak.) ooop – blagoslovena! Josipu prvo nije bilo pravo, a posle je voleo Isusa kao svog.
JUSTINIJANA: Mati igumanija...
IGUMANIJA: Šta je?! Imaš nešto protiv Isusa Hrista? Pa, on je bio ispunjen ljubavlju, milosrđem, svepraštanjem – beskonačnom čovečnošću, koju svet pre njega nije ni poznavao. Branio je mučenike i grešnike i raskrinkavao samopravičnost fariseja. On nije 'teo da sudi, već da spašava i to sve da spašava! Nije kao njegov otac, mislim, ovaj što ga je napravio... Taj bi samo da sudi! Deli ljude. Ko izvršava njegovu volju – dobro. A ko ne – u pakao!... On koji je sam taj i takav svet, kao, napravio. On koji je i Sodomu, i Gomoru, i sve grehe, i sve zlo, napravio!
JUSTINIJANA (Stojeći iznad igumanije.): Mati, igumanija...
IGUMANIJA: Šta je!? Skoro dve 'iljade godina ne mogu da se načudim kako od tako... nikakvog roditelja onako dobro dete. (Posluži Justinijanu bombonama.) 'Oćeš?
Justinijana automatski zavuče ruku u kesicu. Kesica je prazna. Igumanija se grohotom smeje. Nasmeje se i Ksenija. Jefimija je iskoristila što joj je majka ustala od stola, pa je dohvatila otvoreno pismo i čita ga. Igumanija zgužva kesicu od bombona i baci je ka gomili koju je Varla donela.
IGUMANIJA: Ko je ovaj krtog napravio? Ona nova. A?
JUSTINIJANA: Da.
Justinijana se okrene da pogleda stvari koje je Varla donela i ugleda kćer da čita pismo, te krene ka njoj.
JUSTINIJANA: Ostavi to!
Jefimija vrati pismo na sto.
IGUMANIJA: Nemoj vikati na dete, već mi bolje dodaj to ćebe da se pokrijem.
Justinijana nosi ćebe igumaniji, a Jefimija rasklanja ostale stvari. Ksenija se umorno spustila na klupu.
IGUMANIJA: Sviđa mi se ta nova ženska. Ona misli na svoju igumaniju, da ne o'ladnim. Nije k'o vi.
Justinijana pokriva igumaniju. Avdotja priđe da je ušuškava. Igumanija se udobnije namesti i nastavi da spava. Ksenija se smejulji. Igumanija uskoro zahrče.
KSENIJA (Šapatom.): Šta sve napriča...
JEFIMIJA (Šapatom.): Da joj se nije od tih jakih lekova... sve pobrkalo...
JUSTINIJANA: Moram da joj dam lek kad ima bolove.
AVDOTJA: Zaspala je, mučenica.
JUSTINIJANA (Kseniji.): Idi pusti tele da sisa.
JEFIMIJA: Ja ću. Nek' prilegne malo.
JUSTINIJANA: Prvo nek' pusti tele da sisa, pa dok bude trebalo da se muze, nek' prilegne... Lezi i ti, Avdotja.
Ksenija izađe.
AVDOTJA: Šta ću s mati igumanijom?
JUSTINIJANA (Jefimiji.): Gde je Stanka?
JEFIMIJA: Rekla sam vam da je ostala u vinogradu da završi...
JUSTINIJANA: ...i pobegla u bolnicu. Jaao... (Avdotji.) Odguraj je kod nas u sobu.
Avdotja polako izlazi napolje gurajući igumaniju u kolicima ispred sebe.
JEFIMIJA (Skupljajući račune.): Ako hoćete i vi, nano, da se odmorite... Ja ću dežurati.
Justinijana sedne za sto i gleda pismo. Jefimija krene napolje, pa se vrati.
JEFIMIJA: Nije mi jasno što su vam to poslali. Toliko godina je prošlo od očeve... smrti. (Priđe i zagrli majku.) Uzrujali su vas. Tako ste bili bledi najednom.
Justinijana ustaje da bi se oslobodila zagrljaja. Savija pismo i vraća ga u koverat.
JUSTINIJANA: Bleda sam od manastirski' briga.
JEFIMIJA: A ne razumem šta im to znači „nerazjašnjene okolnosti oko smrti”. Pa, u njihovom, komunističkom, zatvoru, otac se obesio. Ne?
Justinijana klima potvrdno glavom.
JEFIMIJA: I ta knjiga, što hoće taj da piše. Kome to treba?... I kako biste vi više o njegovoj smrti znali, nego što ima u dokumentima.
Justinijana klima potvrdno glavom. Gužva koverat u kojem je pismo.
JUSTINIJANA: 'Oćeš nešto da mi obećaš?
JEFIMIJA: Šta?
JUSTINIJANA: Da zaboravimo na ovo, kao da ga nije ni bilo. Dvajist i neku godinu smo ovde i ovo je naš život.
Jefimija klima glavom, pa priđe i zagrli majku, a ova je potapše po leđima. Kreću ka vratima. Justinijana usput baci zgužvano pismu u peć. Izađu. Posle par trenutaka proviri Stanka, pa, kad vidi da je prazno, uđe. Prilazi frižideru i otvara ga. Čuje korake i brzo zatvara frižider. Uđe Jefimija i ide ka peći. Krikne kad primeti Stanku.
JEFIMIJA: Juuu! Kad si ušla?
STANKA: Eto, baš sad. Nisam zakasnila da muzemo?
JEFIMIJA: Nisi. Ručak ti je u rerni... Ja sam... neki račun izgleda slučajno bacila u peć.
Jefimija otvara vrata peći i čeprka. Stanka ne mrda. Gleda je. Jefimija vadi koverat koji je Justinijana bacila i zatvara peć. Pogleda Stanku. Ova ide ka šporetu i otvara rernu.
JEFIMIJA: Dok ti jedeš, ja ću jedno pismo da napišem, pa ćemo buditi Kseniju da namirujemo.
Stanka potvrdno klima glavom. Jefimija izlazeći ispravlja koverat. Zastane u vratima.
JEFIMIJA: Lašče se izleglo u porti.
MRAK.

DRUGI FRAGMENT

Veče u manastirskoj kuhinji. Na stolu u pročelju stoji pun tanjir i kašika. Polumrak je. Ulazi Ksenija tarući suze i grcajući. Sedne. Zaplače se. Plač pređe u jecaje. Ulazi Justinijana i pali svetlo, a za njom Avdotja gurajući igumaniju u kolicima. Igumanija drema, pa se s vremena na vreme trgne i prekrsti.
JUSTINIJANA (Čudeći se.): Šta je, Ksenija? Izjuri napolje i nema te!
Ksenija zadiže rukav i suknju. Avdotja joj nosi čašu vode i kocku šećera.
KSENIJA (Plačno, piskavo): Modrica mi je ostala! I na nozi!... Prvo me je gurala... Ja sam se odmakla, a ona je došla... i ona me uštinula i tu i tu... I morala sam izaći...
JUSTINIJANA: Sestra Varla?
KSENIJA: Da!... (Uzima šećer i vodu.) Samo vi njoj popuštajte...
Justinijana i Avdotja se pogledaju u čudu. Uđe Jefimija i odmah ugleda uplakanu Kseniju, pa joj priđe.
JEFIMIJA: Ko te je opet grdio?
JUSTINIJANA: Idi zovi sestru Varlu.
Jefimija izađe. U odlasku vidi da se igumanija krsti dremajući, pa se osmehne. Njen osmeh obrati pažnju Justinijani i Avdotji na igumaniju. Ksenija se smiruje.
AVDOTJA (Justinijani.): Da je probudim?
JUSTINIJANA: Nemoj... Neće joj škoditi.
AVDOTJA (Pokazujući na tanjir na stolu.): Opet ništa nije večerala, sirotica.
JUSTINIJANA: I tako ždere po čitav dan.
Ulazi Varla, a za njom Jefimija. Ksenija odmah skoči, plače i piskavo se dere. Pokazuje nadlakticu i butinu.
KSENIJA: Vidi! Vidi šta si mi napravila. Šta sam ti skrivila?! Imam modrice! Ti misliš, ako sam ja...
JUSTINIJANA (Kseniji): Da si se smirila!
Ksenija sedne i plače. Igumanija otvara oči i gleda ih. Justinijana se okreće Varli. Jefimija sedne do Ksenije i zagrli je.
JUSTINIJANA (Varli): 'Tela bi' da čujem šta je to bilo između tebe i sestre Ksenije na molitvi.
VARLA: Ona je skrnavila taj sveti čin, a ja to otrpeti nisam mogla. Njene misli nisu bile Bogu okrenute. Ona je spavala i krstila se. Glava joj je stalno padala... To je licemerstvo!
KSENIJA: Nije istina! Nisam spavala.
JEFIMIJA: Mi radimo po čitav dan, sestro Varla. Te, ako se dogodilo da je zadremala – nije iz lenjosti.
VARLA: Šta vrede usne koje molitvu izgovaraju, ako se duša ne obraća Bogu?
KSENIJA: A ako se ti tako predano moliš, kako si i primetila da je meni pala glava?
VARLA: Rekoh. Skrnavila si sveti čin. Moju predanost si ismevala, moju dušu si ometala...
KSENIJA: Nisam spavala!
JUSTINIJANA (Kseniji): Da si ćutala! Sestra Varla ima pravo. Ne može se spavati na molitvi. Zamoli je za oproštaj što si je ometala.
KSENIJA: Ja nju!? A što je ona meni modrice napravila?!
JUSTINIJANA: Zamoli sestru Varlu za oproštaj.
JEFIMIJA: Ali, nano...
JUSTINIJANA: Ksenija, da si učinila ono što ti je rečeno!
KSENIJA: Neću! Nisam ja ništa kriva.
IGUMANIJA: Kriva si.
Svi se trgnu na igumanijin glas, pošto nisu primetili da je budna.
IGUMANIJA: Ti si monahinja i ne možeš na molitvi spavati, makar se i krstila u snu. Poslušaj šta ti je Justinijana rekla.
KSENIJA: Ja sam vama svima kriva, jer sam... ovakva. Neću da poslušam.
IGUMANIJA (Lupi štapom o pod.): Igumaniji se ne sme reći neću. Igumaniji se nikada i ni zbog čega ne sme reći neću. Sto puta da mi se pokloniš! Smesta!
Svi se uzmuvaju. Varla šmugne napolje. Igumanija ne prestaje da lupka štapom o pod. Ksenija joj polako prilazi. Počinje da se klanja mrmljajući „Sagreših, časna mati, oprosti mi”. Plače. Igumanija glasno broji poklone, dajući ritam udaranjem štapa.
JEFIMIJA: Jao, pa ja špajs nisam zaključala.
Jefimija izlazi napolje, a Avdotja za njom. Justinijana stoji ruku prekrštenih na grudima i gleda Kseniju.
AVDOTJA (Za Jefimijom.): Da ti pomognem.
Paralelno se odvija scena ispred špajza. Tamo stoji Stanka, koja je upravo doterala dragače sa tri pune korpe. Ima drugačiju kecelju nego u prethodnom fragmentu. Dolaze Jefimija, pa Avdotja.
STANKA: Sve sam obrala.
JEFIMIJA: Rekla sam ti da dođeš čim se smrkne.
STANKA: 'Tela sam da završim pos'o.
AVDOTJA: Kako si brala po mraku?
STANKA (Osvetljavajući korpu baterlampom.): Imala sam lampu.
AVDOTJA: Juu, radosti moja, kako je ove godine rodilo!
Uteruju dragače s korpama u špajz i zatvaraju vraata. Justinijana izađe iz kuhinje i dođe ispred špajza. Čim ona izađe, Ksenija prestane da se klanja, pa priđe igumaniji i zavrti kolica. Igumanija se smiri i sva se skupi. Ksenija je gleda, pa skida apostol i umiva se. Seda umorno na klupu. Igumanija je netremice, ispod oka posmatra.
Paralelno sa scenom između igumanije i Ksenije odigrava se sledeća scena ispred špajza.
JUSTINIJANA: Ti, Stanka, nikako radu da se naučiš. Rečeno ti je da dođeš pre mraka.
JEFIMIJA: Sve je višnje obrala.
JUSTINIJANA: Mogao se taj posao i sutra završiti. Morala je doći kad joj je rečeno.
STANKA: Oprostite mi. Neću više tako.
JUSTINIJANA: Nećeš ni moći više tako. Ili ćeš se vladati kako ti se naredi, ili – kupi prnje!
STANKA: Oprostite mi, molim vas.
JUSTINIJANA: Idi nahrani igumaniju, pa možeš na spavanje.
AVDOTJA: Ujutru moramo ranije ustati, ako ćemo mećati kompot.
JEFIMIJA: Mogli bismo nešto višanja i prodati.
JUSTINIJANA: Videćeno ujutru. 'Ajmo, Avdotja. Laku noć.
Stanka i Jefimija otpozdrave, pa krenu u kuhinju. Justinijana i Avdotja odlaze na drugu stranu. Ksenija se trgne kad uđu u kuhinju, a igumanija se obraduje.
IGUMANIJA: Aaa, stigla Stankica! Sa' ćemo nas dve večerati. (Jefimiji) Di su one dve matore?
JEFIMIJA (Osmehne se.): Otišle da spavaju.
KSENIJA: I ja ću, bogami. Laku noć.
Otpozdrave Kseniji. Ona izađe. Jefimija odlazi u kupatilo, to jest prolazi kroz vrata koja su na suprotnoj strani od izlaznih. Pali svetlo, a istovremeno se osvetli i deo dvorišta, te se sledeće scene odvijaju paralelno: igumanija i Stanka u kuhinji, a Ksenija i Varla na osvetljenom delu dvorišta. Iz kupatila se sve vreme čuje šuštanje vode.
Stanka podgreva večeru za sebe i igumaniju izručivši u šerpu boraniju iz tanjira na stolu, postavlja, seče hleb... Igumanija čuje da napolju neko razgovara, pa se dogura do najbližeg prozorčeta i prisluškuje. Reaguje na ono što čuje smejuljeći se i trljajući rukama. Stanka umorno sve radi, a kad zatandrče sudovima igumanija je utišava.
STANKA: Šta je, baba?
Igumanija pokazuje rukom ka prozoru. Stanka ni tad na ono što se događa napolju ne obraća pažnju.
IGUMANIJA: Ćuti, da čujem...
Paralelna scena – na osvetljenom delu dvorišta pojavljuje se Ksenija. Prolazi.
VARLA (Iz mraka, šapatom.): Sestro Ksenija.
KSENIJA (Trgne se, uplašeno.): Ko je to?
VARLA (Šapatom, ušavši pod svetlo.): Ja sam Sestra Varla.
KSENIJA (Nabusito.): Šta 'oćeš?
VARLA: Da mi oproštaj daš zbog onog što se zbilo. Ja znam da si ti meka srca i da ćeš se sažaliti na mene nesretnicu.
Ksenija je gleda ne verujući. Varla se baci na kolena pred nju.
VARLA: Oprosti mi, mila sestro.
KSENIJA (Zbunjeno.): Dobro... Opraštam.
VARLA (Ustajući.): Bog će te nagraditi.
KSENIJA: Samo... Zabolelo me je.
VARLA: Dođi, ja jednu mast imam od koje će te masnice očas proći. (Blago je povuče.) Dođi.
Varla uvodi Kseniju u sobu. Upali svetlo. Ksenija ostane kod vrata, a Varla dođe do nahtaksne i izvadi drvenu kutijicu.
VARLA: Ja ću ti mast jednu dati, a od nje će ti masnice očas nestati. Kad legneš i sutra jednom il' dvaput namazaćeš bolna mesta... I ako te još nešto zaboli, ti samo meni kaži. Ja jednu svesku punu recepata za meleme imam. To sam od moje dobre mati Damaskine nasledila. Ona me je kad sam dete bila prihvatila i od nje sam sve što znam i naučila. Njoj se u snu jedan glas javljao i govorio te recepte. Mnogim ljudima pomogla je. Evo ti.
Varla stavi Kseniji kutijicu u ruke i zaklopi joj šaku, te, tako je držeći, ostane nekoliko trenutaka.
KSENIJA: Hvala.
VARLA: Možda zgoreg ne bi bilo da miruješ sutra malo.
KSENIJA: Ali nije to ništa...
VARLA: Znam, ali vidim i to da si ti toliko dobra da i ne primećuješ... Ti ovde, sestro Ksenija, najviše radiš. Umor te je savladao na molitvi. A nisi zbog rada u manastiru. I najteže poslove uvek baš ti dobiješ. Odmori se jedan dan.
KSENIJA: Ne znam...
VARLA: Ja ti kažem da je tako. Idi sad, spavaj. Mira ti želim od dragog Boga.
KSENIJA (Krene.): I ja tebi.
VARLA: I ako još neku boljku imaš, samo mi kaži.
Ksenija se okrene ka Varli i pogledi im se sretnu. Par trenutaka to traje, pa Ksenija spusti pogled i krene. Varla za momenat stavi ruku na njenu grbu.
VARLA: Znam. Recept imam za melem od koga se oblozi stavljaju i koji se kao čaj pije. No potrebno je i jedno semenje kog samo u jesen ima.
KSENIJA: Ali, doktori...
VARLA: Ja sam svojim očima videla nekoliko koje je mati Damaskina izlečila. Dobar je Bog, sestro Ksenija. Uzdaj se u Gospoda i pomoći će ti se.
KSENIJA (Tiho): Laku noć.
Ksenija gotovo pobegne, a Varla se prekrsti i dođe do zida sa ikonicama. Klekne i moli se. Mrak u njenoj sobi.
U kuhinji Stanka rasprema sto.
IGUMANIJA (Imitira Stanku.): Radi, Stanka... Radi... Radi...
STANKA (Nasmeje se.): Pa, jeste. Otkad znam za sebe sam sluga. Nas je devet dece bilo u familiji. A sirotinja...
IGUMANIJA: A od čega je tvoj čovek umro?
STANKA: Od rakije... Od te njegove rakije mi ni ono dete nije kao svet. Mislila sam kad su rekli da mora u bolnicu, da će oni nju tu lečiti, a ono... Daju joj, doduše neke lekove... A, šta ja znam...
IGUMANIJA: Znam ja
STANKA: Šta, baba?
IGUMANIJA: Sama si na svetu s tim detetom. Ona mora ostati u bolnici.
STANKA (Uzdahne.): Mora.
IGUMANIJA: Ti, da bi joj bila blizu, nemaš drugde, nego kod nas.
STANKA: Nemam.
IGUMANIJA: A ova Justinijana ume da bude preka i da zafrkava.
STANKA (Osmehne se.): Ume.
IGUMANIJA: I, mislim, bolje bi ti bilo da nam ne budeš više sluškinja, novca ti i tako ne daju, već da postaneš iskušenica. Ondak te ona ne bi mogla tako lako izbaciti.
STANKA: A šta treba da radim?
IGUMANIJA: Da kažeš da to 'oćeš, da povrzeš glavu u maramu, da se malo moliš Bogu i da mene više ne zoveš baba, nego mati igumanija. Sve ostalo ću ja.
STANKA: 'Oću... (Osmehne se.) mati igumanija.
IGUMANIJA (Osmehne se.): Tako nekoliko meseci... I onda se zamonašiš i niko ti ništa više ne može. Da te izbaci – nikako. Budeš kao i svi mi.
STANKA: Pa, zafrkavam i ja nju... malo.
Igumanija se smeje.
STANKA: Fala vam... mati igumanija.
Igumanija se smeje, Stanka je gura ka vratima.
STANKA: A sad, baba, idemo da spavamo. Lipsala sam danas.
Smeju se obe, pa igumanija naglo ućuti i ućutkava Stanku rukom. Jedva se čuju nečiji jecaji. Igumanija osluškuje.
IGUMANIJA: Avdotja plače.
STANKA (Zastaje osluškujući.): Kako znate da je ona?
IGUMANIJA: Kako ne bi znala?! Toliko smo godina već zajedno. Znam i kako koja plače i kako hoda, jede, spava i šta će kad da kaže. Znam čak i šta sanjaju. Uvek je isto... A neko mora da bude cirkuzant... Da niste došle vas dve, ja bi' svisla od dosade.
STANKA: Baš plače. Da idem da vidim šta je?
IGUMANIJA: Ta, nešto je oko sina. Prestaće – čim zaspi.
Izlaze. Mrak. Čuju se Avdotjini jecaji, pa i oni utihnu.

MRAK.

TREĆI FRAGMENT

Soba Justinijane i Avdotje je veća nego Varlina, kreveti su prekriveni mekom šarenom ćebadi, a ne suknenom, sto je pokriven heklanim stolnjakom i na njemu je vaza sa cvećem. Na prozoru su uštirkane zavese i po krevetima šareni jastučići. A postoji, ispod prozora, i manji pisaći sto, na kome je otvorena velika ukoričena sveska, nekoliko računa i olovka. Jedna stolica je okrenuta pisaćem stolu.
Justinijana leži na krevetu i čita „Misionar”. Ulazi Jefimija i seda za pisaći sto.
JEFIMIJA: Pustila sam Stanku u bolnicu.
JUSTINIJANA: Zašto?
JEFIMIJA: Molila me je. A zar nije bolje da je ponekad pustim, nego da beži? (Justinijana ćuti.) Žao mi je, nano, te Stanke. Ona tako veruje da će joj mala ozdraviti, a... Pričala sam s doktorkom Gavrilović kad sam im odnela sir. Kaže da će biti dobro, ako mala petnajst, šesnajst godina doživi. Da su je kao bebu počeli lečiti, možda bi... bilo bolje... A šta je jadna Stanka znala? Dete već poodraslo kad je primetila da ne valja... Ja sam je, u stvari, poslala da legne, pošto smo celu noć probdele. Kad mi je rekla da bi radije dete obišla, kako sam mogla da je ne pustim?
JUSTINIJANA: Trebala si je poslati kod mene.
JEFIMIJA: Ali, nano... Mislila sam da biste i vi tako postupili... Zato sam...
JUSTINIJANA: Ne bi'!... Ne bi' jel s onom Varlom više ne znam šta ću. Kad joj god štogod prigovorim, ona mi odma' nabije na nos Stanku.
JEFIMIJA: Zato što je Stanka vredna, a ona lenja.
JUSTINIJANA: Zato što je Stanka iskušenica koja odlazi i vraća se kad 'oće, a nekad i noć provede napolju! Zato što je Stanka iskušenica koja dođe na molitvu, posle grdnje, jedanput na dan... A ona babetina u kolicima se pravi luda.
JEFIMIJA: Pravi se luda, jer vidi da pola posla ne bismo obavili da nema Stanke.
JUSTINIJANA: Ali, meni Varla time zapuši usta! Kaže, da što ona da me posluša, kad me jedna iskušenica ne sluša. Šta ako to dojavi vladiki?
Jefimija ćuti, pognula je glavu, uzdahne. Justinijana pokušava da nastavi da čita.
JEFIMIJA (Posle par trenutaka.): Izgleda da su se Varla i Ksenija sprijateljile.
JUSTINIJANA: Šta?
JEFIMIJA: Da... Već nekoliko večeri, kad se raziđemo posle molitve, Ksenija ne dođe odmah da spava...
Vrućina joj je da zaspi, pa, kao, sedi napolju...
JUSTINIJANA: Vrućina!? Pod ovim zidovima?
JEFIMIJA: Da. A sinoć... kaže, ide da obiđe kravu... Pošto je dugo nije bilo, pomislila sam da je krava počela da se teli... Obučem se i izađem, a Ksenija baš na vratima Varline sobe... U tom trenutku Stanka ide iz štale, viče da je tele krenulo i ja za njom...
JUSTINIJANA: A Ksenija?
JEFIMIJA: Sakrila se kad me je videla. Jutrom sam je pitala šta je radila kod Varle... Kaže da su čitale nekakvu knjižicu o tome kako su u nekom selu u Srbiji otkrili sveto mesto.
JUSTINIJANA: Nije loše ako su se sprijateljile, ali što taje to od nas?
JEFIMIJA: Zato što nam nešto iza leđa rade. Meni sad već postaje jasno što se Varla toliko premeštala iz manastira u manastir.
JUSTINIJANA: Jao, Bože (prekrsti se). Pomozi mi i uputi me...
Justinijana ponovo pokušava da nastavi da čita. Jefimija gleda račune, pa polako počinje da vadi jedno pismo iz sveske na stolu. Gleda majku, a ova ne skida pogled sa „Misionara”.
JEFIMIJA: Počele su ekskurzije i treba nam razglednica. Ne znam koliko od kojih da naručim.
JUSTINIJANA: Kako 'oćeš. Ti to bolje znaš od mene.
JEFIMIJA: A htela sam nešto s Vama u vezi onog pisma o ocu...
Justinijana đipi sa kreveta. Jefimija brzo gurne pismo u svesku.
JUSTINIJANA: Opet?! Jesi mi već dva puta obećala da ćemo to zaboraviti?!
JEFIMIJA: Pa, jesam, ali...
JUSTINIJANA: Da si prestala o tome više! Zanavek! Nije mi dosta manastirski' briga, već moraš i ti da me sekiraš! Umesto da mi pomogneš sad kad ne znam šta ću, ti me još uzrujavaš!
Jefimija uzdahne, pa ćuti i gleda u pod. Justinijana gleda kćer par trenutaka, pa legne okrenuvši joj leđa i pokrije se. Jefimija pogleda majku, uzdahne i zagnjuri glavu u šake, ruku naslonjenih na sto. MRAK.
Osvetljava se prostor manastirske kuhinje. Avdotja ulazi gurajući igumaniju u kolicima. Odgurne je do pročelja stola. Na igumanijinom krilu je vangla puna graška. Avdotja stavi vanglu na sto, pa uzima stare novine sa gomile pored šporeta.
IGUMANIJA: Je l' vidiš kako smo to očas poradile? Ti brala. Ja nadgledala.
Avdotja mrmlja potvrdno. Širi novine po stolu i čita. Ksenija proviri, pa ostane u dovratku i sluša šta pričaju.
AVDOTJA: Jeste Vi čuli za ovog (čita) im... am... Ho... me... ini. Jefimija kaže da on vodi narod da gine.
IGUMANIJA: Ni prvi, ni poslednji.
Avdotja uzima da čisti grašak. Ljuske baca na novine. Igumanija joj pomaže.
AVDOTJA: Jefimija kaže da on 'oće da ceo svet budemo muslimani.
IGUMANIJA: Aaa. (Odmahuje rukom.) Ne ratuju ljudi zbog vere, Avdotja, već zbog dobitka koji možeš opipati.
Vidi, 'vako. Taj njegov narod je siroma narod. A Homeini je 'teo da i oni budu bogati. A kako možeš imati? Možeš da stečeš i da otmeš. Je l' tako? (Avdotja klimne potvrdno glavom.) Kad otmeš, brže dođeš do dobiti. Nešto naroda izgine, pa je i manje gladni' usta... Ali, kako narod poterati da gine? Ne može im kasti idemo da otimamo, jel neće dosta nji' poći za tobom. I zato je Homeini njima kaz'o – „Idemo da damo”. A siroma narod šta može drugo dati, nego veru... Pa, kad se na to još dodaju govori kako je vera u Alaha najbolja, najpravednija, najispravnija... Zaveden čovek se zanese i 'oće da da i kome ne treba. Svako misli da je ono u šta on veruje jedino pravo. Tako misle jedni, tako drugi i eto ti rata!
Ksenija uđe.
KSENIJA: Sestra Varla kaže da čovek koji zaistinski veruje je spreman da za svoju veru i pogine. Nije mu važno da l' je gladan, žedan, go, bos. Ćuti i trpi. U veri mu je ispunjenje!
IGUMANIJA: Špijunčino jedna!
KSENIJA: Nisam, mati. Prolazila sam, pa da vidim gde su Jefimija i mati Justinijana.
AVDOTJA: Justinijana se odmara, a Jefimija piše račune. (Pokazujući grašak.) Pri'vati se.
KSENIJA: Ne mogu sad.
Ksenija žurno izađe. Avdotja gleda za njom.
IGUMANIJA: A, znaš, Avdotja, nije taj Homeinijev narod kriv. Nesrećan je. Nesrećan je svaki narod koji ima za vođu ubicu. Nesrećan je svaki narod koga njegov vođa smatra svojim vlasništvom. I svaki čovek koga drugi smatra svojim vlasništvom. Al'  takvi smo. Ljudi se lako odriču slobode, da bi sebi olakšali život.
AVDOTJA: Vi ste meni prvo rekli da oni ratuju da bi bili bogati, a onda da je to zbog Alaha.
IGUMANIJA: Aooo, Avdotja! Glupava si... Vidi, 'vako. Ti veruješ u gospoda Boga. Tvoj sin ne veruje...
AVDOTJA (Prekine je, uvređeno.): Moj sin veruje, mati igumanija!
IGUMANIJA: Je l'? A sna? (Avdotja potvrdno klimne glavom.) Još bolje! A izbacili su te iz rođene kuće zbog dobiti. Zbog te kuće! Da bude samo njina.
AVDOTJA: Nije, mati igumanija! Ja sam sama od nji' očla.
IGUMANIJA: Tebe je, Avdotja, sna iz kuće izbacila! A sin ti je... ne sme protiv žene.
AVDOTJA (Plačno.): Moj Stevica vole mir u kući. Napiše mi pismo.
IGUMANIJA: Dvaput u godini! Nije to sad važno. A vidi, mati Katarina! Njen sin je veliki taj... marksista! Ona je igumanija, a lepo žive, jel nisu imali imovine. Nisu imali oko čega da se svađaju! Jesi l' sad razumela?
AVDOTJA (Plačući.): Nisam! Neću! Nek' ratuju! Baš, neka i'!
IGUMANIJA: Nemoj plakati, Avdotja. Nisam 'tela da te uvredim.
Avdotja plače. Ksenija zaviri, pa pokazuje nekome iza sebe rukom da stane. Igumanija besno preturi vanglu sa stola na pod. Avdotja se uplašeno trgne.
IGUMANIJA (Poskakujući u stolici.): Zloćo matora! Homeinijevko! Ne voleš svoju pastvu! Uvredila si Avdotju! Zloćo matora!
Igumanija se naglo smiri i dogura se do Avdotje, pa joj pruži nadlanicu.
IGUMANIJA: 'Ajde, poljubi me u ruku da se pomirimo i nemoj više plakati.
Avdotja izvrši naređenje. Ksenija zaviri, pa pokazuje Varli rukom da može da uđe. Avdotja uzima vode i kutiju sa kockama šećera. Varla uđe. Ksenija ostane u vratima.
VARLA: Jeste li se umorili, mati Avdotja? Pomoći ću Vam.
Avdotja začuđeno gleda Varlu. Ova se saginje i skuplja pretureni sadržaj vangle. Avdotja sedne za sto, pa jede šećer i pije vodu. Igumanija joj značajno namigne, pokazujući ka Varli. Avdotja se osmehne.
VARLA: A što ste plakali, mati Avdotja?
AVDOTJA (Sneveseli se.): Čitala sam novine... Žao mi je tog naroda što ga Homeini vodi da gine. (Uzdahne.)
VARLA: Imate pravo. Jadni ljudi.
IGUMANIJA: Što su jadni, ako zbog vere idu u smrt?
VARLA: Da u Gospoda veruju i da radi Gospoda ginu, velika bi plata njih čekala na nebesima.
Varla je pokupila grašak i stavi vanglu pred Avdotju na sto. Ostane da joj stoji iznad glave. Igumanija je, smeškajući se, gleda.
VARLA: A vi? Je l' biste bili u stanju trpeti i život svoj za Gospoda dati?
AVDOTJA: A šta, nego celog života trpim? Ćutim i trpim.
VARLA (Na silu se nasmeje.): Vi!?... Vi!?... Ne možete apostol da istrpite na glavi, a kažete da biste...
AVDOTJA: Nije, radosti moja. Marama mi je bolja, jel mogu da je stegnem i ne pada mi kosa u jelo kad kuvam. Kad je svečano, ja metem apostol.
VARLA (Unoseći se Avdotji u lice.): I kurva i čedoubica i bezbožnica maramu nosi! Ti si život svoj Gospodu posvetila i dan svaki tvoj svečan je! Daj apostol njen, sestro Ksenija!
Ksenija ulazi i daje Varli apostol. Varla posegne da skine Avdotji maramu, no ova je preduhitri, skine maramu, a Varla joj je istrgne iz ruke. Navlači joj apostol.
VARLA: A marame tvoje upalićemo. Goreće!
Ksenija drži u drugoj ruci nekoliko marama. Varla baci na pod maramu koju je od Avdotje uzela, a Ksenija one koje je donela. Varla uzima novine sa stola, a Ksenija joj dodaje kutiju šibica.
AVDOTJA: Nosiću apostol (molećivo) al' nemoj paliti marame... smrdiće krpa.
VARLA: Ne!... Biće truleži smrad to! Truleži ovozemaljske... Smrad tvog sažeženog greha...
Varla pali papir i stavlja ga na marame. Ksenija je ponovo u vratima, na straži. Igumanija se prodere iz sve snage i lupa štapom po vangli.
IGUMANIJA: Vatra!... Vatra!... Izgorećemo!... Vode!... Brzo!... Vatra!...
Ksenija istrči napolje. Varla pogleda igumaniju, pa istrči i ona. Igumanija se smeje. Avdotja je gleda iznenađeno.
IGUMANIJA: Idi brže po Jefimiju. Izgorećemo!
Avdotja izađe napolje. Igumanija, ne prestajući da se smeje, ustaje iz kolica, odlazi do vatre i raspiruje je.
IGUMANIJA (Peva): Gospodi pomiluj... Gospodi pomiluj... Gospodi pomiluj.
Igumanija se brzo vrati u kolica. Ulazi Jefimija, za njom Avdotja, pa Justinijana. Jefimija sipa vodu na vatru i ugasi je. Kupi marame i nosi ih napolje. Justinijana gleda po prostoriji.
JUSTINIJANA: Šta bilo? Je l' opet Varla... Što si ti u apostolu?
AVDOTJA: Kaz'la mi je da ga moram nositi, jel kurve nose maramu, a ja sam monahinja... A tako me je strašno gledala! (Sastavi palac i kažiprst.) Ovolike su joj oči bile, veruj mi!
JUSTINIJANA: Da si me vikala, ja bi' došla i ne bi se to tako završilo. Sad se stvarno već trpa u mnogo što je se ne tiče.
AVDOTJA: Nisam 'tela da se zbog mene svadite.
JUSTINIJANA: Neg' ti je bolje da sad sa mnom imaš reči?!
AVDOTJA: Nemoj biti tak'a Justinijana. Znaš kako me je gledala. I vikala je, a ništa joj nisam skrivila. Pitaj mati igumaniju.
JUSTINIJANA: Mati igumanija je sve to mirno gledala?
IGUMANIJA: Kad sam ja bila mlada... u vreme kad sam se zamonašila u manastir su dolazile samo najčistije. Dolazile su velmoškinje i carice. Molile su se, prepisivale knjige... a neke i same pisale. Monahinje i opatice su nekad bile prave svetice. Bile su poštovane od ljudi i od države mnogo više od svi' drugi' žena.
JEFIMIJA: Pa to je bilo pre petsto godina.
IGUMANIJA: Nije to tako davno... to je samo jako daleko. Danas dolazi ovamo sve sam go ološ!
JEFIMIJA: Nego šta je nego ološ. Upali tolike marame...
IGUMANIJA: Nije ona, neg' sam ja!
JUSTINIJANA: Zašto?
AVDOTJA: Nije. Varla je upalila.
IGUMANIJA: Ja sam! Zato što treba Avdotji nove marame kupiti. Ove su bile isprane i izanđale. Stare!... Sramota me bilo.
JEFIMIJA: Vas?... A od koga to?
IGUMANIJA: Mene! I od same mene! A treba i tebe da bude, jel se ne ophodiš lepo prema igumaniji. Imaš deset novi', svileni' marama Avdotji da kupiš!
JEFIMIJA: Da trošim manastirske pare njoj za marame?!
IGUMANIJA: Vidi je! A da ideš čak u Grčku po zavese za salon, nije ti bilo skupo?
JEFIMIJA: To je drugo. Majka Radosti je dosta da ima dve obične...
IGUMANIJA: Ja bolje znam šta ovde kome treba! (Lupa štapom o pod.) Prvo tebi malo fiskulture. Da mi se pokloniš sto puti! Ona bi sa mnom da se svađa, a zna da će biti kako ja kažem. 'Ajde! Šta si se izbečila? Sto puti!
JUSTINIJANA: Mati...
IGUMANIJA (Lupa štapom.): Smesta!
Jefimija duboko udahne, te počne da se klanja izgovarajući „Sagreših časna mati, oprosti mi”. Utrčava Stanka. Ima maramu na glavi.
STANKA: Rekla mi je „ma”! Dvaput! To je ma... ma. Do sada je samo mrrr... I nasmešila mi se!
AVDOTJA (Krsti se.): E, radosti moja.
Stanka ugleda da se Jefimija klanja. Igumanija broji poklone i daje ritam štapom.
STANKA: Treba pokupiti onaj veš napolju. K'o da će kiša.
JUSTINIJANA: Da. 'Ajde. Zajedno ćemo.
Stanka, Avdotja i Justinijana izlaze. Igumanija se namrgodi, a Jefimija zavrti kolica. Igumanija se skupi.
MRAK.

ČETVRTI FRAGMENT

Jefimija je sama u kuhinji. Drži otvoreno pismo u ruci i šetka. Sedne. Uhvati se za glavu. Uzdiše. Šetka. Uzme čašicu i lašu rakije iz kredenca. Sipa. Drhti joj ruka. Vrati flašu. Pije rakiju.
Paralelno se odvija scena između Ksenije i Varle u njihovoj sobi. Po posteljini i knjigama pored drugog kreveta, na kome sad Ksenija sedi, vidi se da se ona preselila. Varla u mali porcelanski avan stavlja zrnevlje iz hartije koju je izvadila ispod kaiša. Melje zrnevlje porcelanskim tučkom.
KSENIJA: Mati igumanija je bila ljuta što te nema. Prvo je mene slala da te nađem, a onda je išla Jefimija...
VARLA: Morala sam da idem u šumu, zrnevlje ovo da nađem.
KSENIJA: Je l' to ono... meni... Za obloge?
VARLA: Ne. Ovo je od jedne trave što se zove pomoćnica. Skuvaćemo čaj za Jefimiju i onda ćemo... porazgovarati. Kad nju pridobijemo, onda će i mati Justinijana drukčija biti.
KSENIJA: Da joj ne bude nešto rđavo od toga?
VARLA: Sestro Ksenija!
KSENIJA: Pitam.
VARLA: Kako možeš i da pomisliš?... Biće samo... smirenija malo.
KSENIJA: A kad ćeš meni... ono za obloge?
VARLA: Kad ovde jednu pravu svetu obitelj vaspostavim, kad ljubav prema Bogu zavlada i suštinsko trpljenje i mir u ovom manastiru – onda na drugo mislićemo... Ne smeš samo misliti na sebe i svoju korist.
KSENIJA: Obećala si...
VARLA: Obećajem i sad. A ti budi tako dobra te idi vidi ima li koga u kujni, da čaj skuvam.
Ksenija uzdahne, pa nevoljno ustaje i izlazi. Mrak u Varlinoj sobi.
U kuhinji Jefimija pere čašicu od rakije, briše je i vraća na mesto. Uđe Ksenija, zastane. Gledaju se. Ksenija obori glavu i okrene se da krene natrag, a Jefimija je zaustavi rukom.
JEFIMIJA: Čekaj... Neću ti ništa. Hoću samo da ti kažem da mi je žao što si otišla iz sobe. Deset godina smo bile zajedno. Znam i da to nikad sama od sebe ne bi uradila. Ksenija, zavela te je! Zar ne shvataš to?!... Ne znam čime i kako, ali sam sigurna da je istina... Ja sam do sada uvek bila na tvojoj strani.
Ksenija se naglo otrgne i istrči napolje. Jefimija ostane. Uzdahne. Uzima pismo sa stola, pa žurno izađe napolje. MRAK.
Osvetljava se prostor Justinijanine i Avdotjine sobe. Justinijana sedi za stolom i piše. Jefimija uđe u sobu naglo otvorivši vrata. Justinijana se trgne, pa osmehne.
JUSTINIJANA: Juuu!... A, ti si. Sedi... Pišem njegovom preosveštenstvu, gospodinu vladiki... Kao da se ova Varla smirila... 'Oće, eto nešto i da poradi...
JEFIMIJA (Ukočeno.): A što je juče pobegla od posla...
JUSTINIJANA: To se igumanija uspalila... Radila je...
JEFIMIJA: Ja sam došla... nešto da vas pitam... i hoću istinu da mi kažete.
JUSTINIJANA: Reći ću, ako znam.
JEFIMIJA: Znate. A i ja već imam dovoljno godina da bih morala znati. Da nisam monahinja dete bi mi već u školu išlo.
JUSTINNIJANA: Šta 'oćeš da znaš?
JEFIMIJA: Ko je moj otac.
JUSTINIJANA (Iznenađeno.): Bože, dete, otkud ti sad to?
JEFIMIJA (Čita pismo koje je donela.): „Ne razumem odakle vam podatak da se vaš otac obesio u zatvoru? On nikada nije ni bio uhapšen. Dokumenta jasno govore da je na prevaru bio zatečen i ubijen. Pretpostavljam da ga je neko od jataka izdao. To se dogodilo na planini Vidište u Hercegovini krajem novembra pedesete godine, daklem u vreme kada su organizovane poslednje hajke na četnike. Izvinjavam se ako sam uznemirio vašu majku, ali nisam mogao da pretpostavim da će se tako nešto dogoditi toliko godina od izdajnikove smrti. Nastojao sam da saznam istinu, odnosno detalje oko hvatanja, nadajući se da vaša majka možda nešto više zna. S drugarskim pozdravom, doktor istorijskih nauka...”
Justinijana se potpuno ukočila čuvši još prve reči pisma. Sakriva ruke u mantiju. Pokušava da ostane smirena.
JUSTINIJANA: Ti si njima pisala, iako smo se dogovorile...
JEFIMIJA: Da! Napisala sam da nas ne uznemiravaju, jer mi je bilo žao što ste se onako uzrujali. I htela sam da vam kažem, no Vi ste svaki razgovor o tome odbijali. Sad mi je jasno i zašto.
JUSTINIJANA: Zašto?
JEFIMIJA: Zato što je laž da ste ga posećivali u zatvoru i tako zatrudneli. Zato što Vam je muž bio u Hercegovini, a vi u Sremu. Zato što celog života od mene krijete da sam plod neke grešne veze. Jesmo zato morali da pobegnemo u manastir?
JUSTINIJANA: Ne! Proganjali su nas komunisti. Otac ti je bio četnik.
JEFIMIJA (Nasmeje se.): Koji se obesio u zatvoru?
JUSTINIJANA: Ne. Ubili su ga kako tu piše, ali dok si bila dete ja ti to nisam smela reći. Držala sam da je bolje da misliš da se sam ubio. Igumanija je jako mrzela komuniste i stalno govorila da su gadovi. Ti si to slušala. Bojala sam se da ćeš ih još više mrzeti ako znaš da su ti ubili oca.
JEFIMIJA: Pa?
JUSTINIJANA: Pa ćeš se izlanuti negde u školi... učiteljici... deci... i da će nas opet proganjati.
JEFIMIJA: A kako ste zatrudneli?
JUSTINIJANA: Išla sam dole kod njega sedmicu pre nego što je poginuo. Krili su ga dalji rođaci... Vratila sam se da prodam vinograd, pa da bežimo u Ameriku. Posle... kad sam shvatila da sam noseća, bilo je već kasno. Godinama pre toga nisam ostajala...
JEFIMIJA (Kroz suze.): Ne verujem! Ne verujem! Toliko godina ste me lagali.
JUSTINIJANA: Da te zaštitim!
JEFIMIJA (Kroz suze.): Ne verujem... ne verujem ni reč od onoga što ste mi rekli. Sve je laž!
Justinijana ustane i ide do stola, izvlači čitavu fioku jednu, otključava tajni pretinac na kraju fioke i vadi metalnu kutiju. Jefimija tiho plače. Justinijana otklopi kutiju i pruži jednu fotografiju kćeri. Ne pogleda fotografiju.
JUSTINIJANA: 'Oćeš ovako poverovati?
Jefimija gleda fotografiju i ćuti. Obriše nadlanicom suze. Justinijana sklanja metalnu kutiju i vraća fijoku na mesto. Jefimija čita nešto sa poleđine fotografije, pa je ponovo gleda.
JEFIMIJA: Nisam znala da toliko ličim na oca.
JUSTINIJANA: Otkad si narasla, kao da njega gledam svaki dan.
Jefimija grli majku plačući. Ova je tapka po ramenu.
JEFIMIJA (Kroz suze): Oprostite mi. Oprostite mi, molim Vas... zavela me sumnja... Oprostite
JUSTINIJANA: Ostavi me sad samu... Uzrujala si me... 'Ajde...
Justinijana skida Jefimijine ruke sa sebe. Jefimija pruža majci fotografiju.
JUSTINIJANA: Ne treba mi... zadrži.
Jefimija ćutke gleda majku. Ova nju ne gleda. Vraća se za sto. Čita pismo koje je pisala. Jefimija, noseći fotografiju i pismo koje je donela, izlazi. Justinijana se prekrsti kad ova izađe, uzdahne, pa zaglavi pesnicu u usta da uguši krik.
MRAK.
Osvetljava se prostor manastirske kuhinje. Varla stoji kod šporeta, kuva čaj. Jefimija ulazi i ide ka kupatilu.
VARLA: Želiš li šolju čaja, sestro Jefimija?
JEFIMIJA (Zbunjeno.): Mogu...
VARLA: Ja želela bi' da porazgovaramo... o Kseniji.
Varla sipa čaj u šolju i nosi je na sto. Jefimija dođe i sedne.
JEFIMIJA: Šta o Kseniji?
Varla sedne za sto.
VARL