Pedeseto Sterijino pozorje pamtićemo ne samo po nekim predstavama već i po količini i gustini programskih dešavanja kojima su publika, a pre svega novinari i kritičari, naprosto naterani na maratonsku trku (u nekoliko navrata, tokom jednog dana, za vreme koje se meri sekundama, trebalo je pretrčati razdaljinu od mesta A do mesta B i natrag) ili realiti šou, po principu "konje ubijaju, zar ne". Što, naravno, treba razumeti kao kompliment Festivalu, njegovoj uspešno obnovljenoj energiji, sjaju, atmosferi...
Primajući nagradu za režiju predstave Kir Janja na Prvom Sterijinom pozorju, 1956, Branko Gavella je Peri Kvrgiću, koji je tada dobio nagradu za ulogu Kir Janje, rekao: "Ja dobivam nagradu za prošlost, a ti za budućnost". Od ovih riječi koje, ako bolje razmislimo, može uputiti samo meštar meštru, prošlo je pet desetljeća. Pedeseto Sterijino pozorje (26. svibanj-4. lipanj 2005) u Novom Sadu na kojem su, uz matična srpsko-crnogorska, bila prisutna i raznovrsna kazališta sa ex-prostora i iz Evrope, pokazalo je preko svake jugonostalgije, koju odmah potežu sitni musavi umovi, da je ljepota različitosti, kruh svakdašnji kazališnih kuća, unatoč crnilu samodovoljnosti državica iz kojih dolaze. Tek danas se vidi da Sterijino pozorje do 1991, unatoč elektrifikaciji, radnim akcijama i bratstvu i jedinstvu, nije bilo nikakav ideološki projekt nego prirodni i punokrvni susret kazališnih estetika od kojeg su profitirali i teatar i publika, a da je pad u nacionalnu paranoju u godinama ratnim, Sterijinom pozorju i teatarskim susretima na ovom jadnom komadiću zemlje donio profesionalnu dezorijentaciju i gubitak estetskih kriterija. Ako je stoga Sterijino pozorje bila zajednička priča svih onih koji su ga činili, kako kaže redatelj Haris Pašović ili prostor raščišćavanja bitnih stvari u kazalištu, kako je rekla glumica Milena Zupančič koja je otvorila Festival, onda je crnohumorno djelovala nostalgija prema kazališnim druženjima za kojima je na ovom festivalu čeznula Mani Gotovac, koja je kao selektor ovih igara 1991. bila posljednji grobar multikulturne ideje Festivala (koji je baš u inat ratu trebalo očuvati) - zahtjevom hrvatskim predstavama da ga apstiniraju. Kulturtregeri koji su određivali repertoar Pozorja u devedesetima baktali su se s dilemom da li je Kate Kapuralica domaći ili inozemni dramski tekst, kao i s nacionalnom pripadnošću Ive Andrića (u tu se diskusiju uključila i hrvatska kvazikulturna desnica) a Sterijino pozorje, koje je do tada s uspjehom apsolviralo mnoge teme aktualnog teatra, pretvorilo se u ubogi sprud obezglavljenih u matici balkanske histerije. Superiorno zaobilazeći prigodničarenje, ocvale sentimente i zadrigle političare, ovogodišnji selektor Pozorja Ivan Medenica, britki kazališni kritičar mlađe generacije, pod sloganom "U potrazi za izgubljenom modernošću", koncipirao je program Pozorja kao mozaik neprestanog dijaloga prisutnih kazališnih predstava: kako nacionalne teme izgledaju u recepciji teatara iz regije, kako funkcioniraju tekstovi nove ex-yu drame i kako uopće izgleda susret kazališne suvremenosti na ovim neveselim prostorima. Tako se u ponovnoj promociji stvarno najznačajnijih kazališnih ostvarenja, u službenoj selekciji, uz odličnu predstavu Hadersfild beogradskog JDP-a (fenomenalni Nebojša Glogovac) i Svinjski otac Kruševačkog kazališta u režiji Egona Savina (kažu da je to bila uloga karijere Jelisavete Sablić), našlo i Slovensko narodno gledališče iz Nove Gorice s radikalnim čitanjem Dušana Kovačevića i predstavom Maratonci trče počasni krug, kao i Burgtheater iz Beča s predstavom God Save America (prema tekstu Biljane Srbljanović Amerika, drugi deo). Tehnološko osuvremenjavanje nekrofilnih ideja kojem rukovodi generacija koja dolazi i klanjanje bogu novcu bili su lajtmotiv ovih predstava.
U programu iz zemljopisno-političke okolice pod nazivom Krugovi, dominirala je sjajna predstava Hodnik Slovenskog narodnog gledališča iz Ljubljane, koja je, kao i jednako dobra Pobuna u Narodnom pozorištu Narodnog pozorišta iz Sarajeva, u režiji Harisa Pašovića, tretirala temu crnohumorne civilizacije reality showa i Big Brothera, dok se Makedonski narodni teatar iz Skoplja predstavio s već hvaljenim komadom Druga strana Dejana Dukovskog koji govori, kako kaže njen redatelj Slobodan Unkovski, o postratnom stanju duha koji ne znamo definirati ali koji nas jako boli. Ključna riječ na svim Okruglim stolovima o predstavama festivala bila je tranzicija sa svim njezinim (negativnim) konzekvencama po prostodušnu narav ovdašnjih naroda i narodnosti; negdje se ta saga o generaciji u leru, ta analiza stanja ni-naprijed-ni-natrag doduše pretvarala u scensko kukulelekanje (Montenegro Blues, Crnogorsko narodno pozorište Podgorica), negdje u šarmantnu urbanu crnu komediju (Dvije, Tene Štivičić, Atelje 212) a negdje u kaotični scenski rusvaj (Jazz Filipa Šovagovića, HNK Rijeka) ali taj tužnjikavi osmijeh i stav da "psujem i kada bih plakati hteo" ispunjavalo je atmosferu većine predstava. Bez obzira što je predsjednik Međunarodne asocijacije kazališnih kritičara Ian Herbert prilično nesmotreno izjavio kako predstave ovog festivala uglavnom govore o "provincijskom očaju" koje ga se manje-više ne tiču, potraga za izgubljenom modernošću pretvorila se u bolno propitivanje identiteta kroz sudbine malih ljudi što predstavlja divovski korak za zemlje kojima orijentacijsku točku do preključer nije predstavljala svjetska bol i Marcel Proust nego Mile Budak i Kolubarska bitka. Za razliku od tog tematskog bloka nemoći i autoanalize, sam Festival bio je organiziran kombinacijom njemačke discipline i slavenske susretljivosti. U supermodernoj zgradi Srpskog narodnog pozorišta, koja izgleda otprilike kao space shutlle u zamišljenom spuštanju vanzemaljaca u usnulu vojvođansku ravnicu, armija organizatora, hostesa, scenskih radnika i ljudi s toki-voki aparatima u rukama i osmijehom na licu, neprestano je usmjeravala publiku na neku od manifestacija. Doslovce kao u filmu Konje ubijaju zar ne? trčali smo nakon otvorenja izložbe kazališnog plakata na prezentaciju specijalnog izdanja kazališnog časopisa "Scena", da bi stigli na predavanje o Burgtheatreu, pa na večernju predstavu, poslije koje je slijedio noćni program Pozorja mladih, razgovori u sitne sate i... vrijeme za ponovno brijanje.
Ovaj festival imao je evropski sjaj: doveo je mnoge međunarodne goste, afirmirao je aktualne probleme vremena koji nisu samo balkanski i potvrdio vitalitet, uz sjajne glumce, pojedinih predstava, redatelja i kazališnih kuća. Ako je kazalište kao što je govorio Petar Brečić od svega svemu bliže onda je, za razliku od prošlih vremena, 50. Sterijino pozorje, koncepcijski i organizacijski osvježeno, u svakom slučaju bliže vremenu u kome postoji. A to je jako puno.