| |
Laureatkinja Sterijine nagrade za ulogu Irine u predstavi "Amerika, drugi
deo" i nagrade "Zoran Radmilović" Na 49. Sterijinom pozorju,
za odlično obavljen posao u predstavi AMERIKA, DRUGI DEO Ateljea 212, u kojoj
je igrala rusku menekenku Irinu, snašle su je dve velike nagrade: Sterijina za
glumu i nagrada "Zoran Radmilović" koja se dodeljuje za bravuru. Kad
se tome doda da je u režiji Dejana Mijača igrala po tekstu Biljane Srbljanović,
pa još i hvalospevni monolog koji joj je u toku sterijanskog Okruglog stola o
ovoj predstavi posvetila jedna od legendi Ateljea 212 - Mira Banjac, noge bi mogle
da zadrhte…
Baš zbog svega toga, a imajući na umu da živimo u sredini koja
ne prašta uspeh - zbog kojeg uspešni odmah biva osumnjičen za nešto - laureatkinji
Aleksandri Janković prvo pitanje: boji li se tog velikog uspeha, toga da bi je
sada mogle mimoići neke uloge jer to se dešavalo mnogim laureatima pre nje? Boji
li se vrha, jer čini se da nekako posle njega ima samo pokušaja da se ne sunovratimo?
- Nagrade su se dogodile i to je divno. One se događaju svake godine, svake
godine je netko laureat, neki su to po drugi, treći, četvrti put... U javnosti
taj podatak ostaje zauvijek upisan. U meni, osim podatka, ostaće još ponešto,
što ću škrto sačuvati za sebe... A bojim li se vrha?! Ne mislim o tome, to mi
je malo bolesno - misliti o tome. Mislim o sebi stalno i uvijek jezivo analitično,
dobro namučim samu sebe… I ko kaže da je poslije vrha pad!!!? Poslije vrha ima
i drugi vrh, i treći, i četvrti... To je pitanje ličnog opredjeljenja. Drugi vas
stavljaju i skidaju s trona, i ta priča o usponu i padu najčešće je tuđa projekcija.
Ima vrhova koji nisu prevashodno okrenuti oku javnosti. Kako se sećate
proba "Amerike", da li vas junakinja koju igrate privatno sablažnjava
ili je razumete? Imate li opravdanja za Ruskinje iz naših sponzor-dolina? Da li
je tačno da izbora katkad nema?
- Proba se sjećam kao putokaza kako treba
uvijek raditi, kakav odnos prema radu treba imati... Meni je tu sve, ali baš sve
bilo taman tako kako treba, kao u botaničkoj bašti kad temperatura, vlažnost i
svjetlo moraju biti idealni da bi biljka uspjela. Meni je zaista tako bilo. Irena
je uloga koju volim, koju sam i te kako branila... O, da, i te kako sam je branila.
Čitati Irenu kao rusku prostitutku ili manekenku dosadno je i neuzbudljivo - nema
šta da se igra a publika nema šta da gleda... O našim djevojkama koje podliježu
toj vrsti životne biografije ne bih, jer, naime, one i nisu krive... To je pitanje
za političare ili, u najboljem slučaju, za sociologe... Naravno da izbor uvijek
postoji. S dodele nagrada u Novom Sadu morali ste da otrčite, sve s policijskom
pratnjom, jer ste iste noći igrali predstavu u Beogradu? Jeste li uopšte stigli
da proslavite nagradu?
- Joj, da! Nisam stigla da je proslavim, što ne
znači da neću. Tako je sve nekako ispalo, selila sam se - a to uvijek uzme pola
života. Idem na more za 15 minuta, tamo ću je ljubiti i maziti i uopšte sve joj
te nježnosti uputiti, a onda, kad se vratim, pašće neka žurkica da radost podijelim
i s drugarima. Kako se sećate studentskih dana, vi ste Maričićeva generacija,
ko su vam klasići, kako ste uopšte dospeli u Beograd iz Splita? Zbog rata?
-
U Beograd sam dospjela vozom iz Beča, isključivo zato što sam tako htjela, to
je bio moj izbor i moj plan još od sredine osamdesetih. Toliko o tome... A studentski
dani… Hm… Sve u svemu, bilo je divno, studirali smo na milionskoj inflaciji, jeli
super pasulj "s ništa", jogurt i kolače. Da, bilo je kolača a starije
kolege pričale su kakva je to menza bila još prošle godine… Ma, bilo nam je super.
Klasa mi je bila super, duhoviti i divni drugari: Bojan Dimitrijević, Nikola Đuričko,
Igor Filipović, Anastasia Radojković, Sada Mandići, Ksenija Zelenović. Još
govorite kao da živite u Splitu. Kako to da taj akcenat nije iščileo iz vašeg
govora i da li je tačno da vam je otac, kada ste se rastajali na stanici u Splitu,
rekao nešto u stilu da nikad ne promenite govor?
- Moj otac je u Splitu
živio 35 godina i ostao je svoj. Danas živi u Beogradu i opet je svoj. Mislim
da je njegov dragi savjet bio upućen ka tome da ne zaboravim ko sam. Voljela sam
se toga prisjetiti: kako Užičanin na splitskoj stanici ćerku ispraća u život i
savjetuje joj da ne zaboravi svoj govor i odakle dolazi. Nisam zaboravila. Ali
upijam svašta i od svojih sadašnjih sugrađana. Ne mora to biti govor... Moj govor
je moj rukopis. Kako vam izgleda Beograd u odnosu na američki san? Ima
li američkog sna u Beogradu? Kako vam izgleda pozorišni Beograd?
- Beograd
u svakom smislu izgleda sve bolje, pa tako i u pozorišnom. Svašta se lijepo događa,
od jeseni stižu i neki reditelji iz okolnih sredina, naši reditelji odlaze tamo
nekamo... I to je divno. Ja samo tako vidim život, kako pozorišni tako i ovaj
lični... Priča o snovima je pubertetsko stanje koje svi ponekad imamo. Beogradski,
američki ili koji god pubertet ima svoj vijek trajanja, samo ga prođeš s manje
ili više bubuljica. Jeste li u stalnom angažmanu u Atelju? Imate li
još kakvih pozorišnih angažmana u Crnoj Gori, gde ste igrali u nekim predstavama?
- Nisam zaposlena u Ateljeu. To je stvar koja je u odlasku, mislim na zapošljavanje,
ali tu igram tri divne predstave i prezadovoljna sam. U Crnoj Gori radila sam
predstavu u režiji Radmile Vojvodić DON ŽUAN SE VRAĆA IZ RATA, koja je prošle
godine skinuta s repertoara. Predstava u kojoj ste igrali na Pozorju
bavi se temom ostvarenja američkog sna i onog što čovek postaje na putu do tog
ostvarenja. Ako parafraziramo misao "Pakao, to su drugi", može li se
danas reći "Amerika, to su drugi?
Amerika je svakako u našim očima
dobila oblike apsolutne aždaje, no ja to ne bih generalizirala. To me neće spriječiti
da odem tamo, to će me podstaći da se bunim protiv toga, a na kraju, Amerika je
samo ono što će nam se svima dogoditi… Od kako se Kolumbo z… sve su nam prodali,
od krompira, preko farmerki do demokratije. Ušli smo im u avliju, valjda tako
treba... Ma, nemam pojma! Ja sam u stvari već na moru i skroz sam se raspustila...
Ko da misli o Americi na plus 35! Idem da zagrlim plažu! Razgovarala
Snežana MILETIĆ Komentarišući svoju ulogu i njen kontekst u priči o Americi
i američkom snu, Aleksandra Janković je, na dan kada je u Novom Sadu dobila nagradu
- a tada nije bilo ni blizu 35 letnjih stepeni - rekla:
- Amerika je svjetska
sila u svakom pogledu, političkom, policijskom, trendovskom… ali nisam imala dojam
da je u Biljaninoj priči to a priori svedeno na Ameriku. Mislim da je to priča
o svijetu kao jednoj avliji gdje zaista ima sve manje pozitivnih likova. Možda
je ono što se događa u ovom trenutku u Njujorku samo koju godinu ispred nas, sav
taj maraton koji Biljana opisuje, cijela ta trka za vremenom i novcem, gdje pritisak
raste i srce to ne može da isprati pa zato padneš pod voz ako već nisi u njemu…
Sve to nas vrlo brzo ovdje čeka. Kada je u pitanju moje gledanje na Ameriku, imam
dojam Amerike iz osamdesetih, rupu u devedesetim i dojam Amerike od 2000. do danas.
To su dvije različite Amerike; jedna pripada mom odrastanju, druga mojoj zrelosti.
Tamo, doduše, nikad nisam bila, ne znam kako je, ali znam da, na primjer, ne volim
dodjelu Oskara. Meni je to papazjanija, laž, foliraža, blještavilo bez smisla.
U posljednjih deset godina, sve što je ta država kao svjetska institucija imala
kao vrijednost, u jednom trenutku je palo u vodu. Nema više ni američkog sna.
U Biljaninom tekstu Karla Rosmana nalazimo na njegovom vrhuncu i na njegovom definitivnom
posrtaju. To je moj dojam te zemlje, nisam fatalist, niti katastrofičarka, ali
ne znam kud bi sve to moglo povesti sem ka potonoću. Mislim da se Evropa posljednjih
godina i te kako buni protiv toga, ali ne može to ići preko noći, jer nije ni
stiglo preko noći. Mislim da će u jednom trenutku Amerika ostati sama - u meni
bar nemaju podršku. A Evropu i te kako podržavam jer tu živim. Nemam ja želju
da se Americi dogode najgore stvari, nego, prosto, ovako se više ne da. Netko
će se u drugom kraju svijeta pobuniti. Meni moj sin dođe i kaže: "Dosta!"
I ima pravo na to. I onda treba zaćutati i preispitati se. |
