| |
MARIJA
KARAKLAJIĆ Marija Karaklajić, rođena 1978.
godine u Kragujevcu. Diplomirala
dramaturgiju na Fakultetu dramskih umetnosti u
Beogradu. Njena prva drama, „Fausse-attaque, mal
parer” (”Lažni napad, pogrešna odbrana”),
premijerno je izvedena sezone 2003/2004. u
Narodnom pozorištu u Subotici, u režiji
Ljuboslava Majere. Sarađivala je kao dramaturg
na nekoliko pozorišnih projekata. Trenutno radi
kao dramaturg Projekta NovA DramA, u Narodnom
pozorištu u Beogradu.
dramaturška beleška
ALEGORIJA – TO JE PAKAO
„Tvoje misli su birale staze, tvoja dela
prizivala utvare. Daješ im obličja svoje
krivice.” (Marija Karaklajić:
Mlečni zub zemlje)
Sve je suvišno, zato što je sve prošlo:
vreme, patnja, čovekove bezbrojne iluzije, čak i
sama Priroda. Jer, sve je smešteno u rđavoj
beskonačnosti odlagane, ali i već odavno
okončane tragičnosti, koja se večno odigrava pod
zaleđenim svetlom ponovljive i ponavljane
Apokalipse. Eto ponajbližeg određenja „dramskog
zapleta” komada Marije Karaklajić MLEČNI ZUB
ZEMLJE, tematski, stilski i žanrovski izuzetnog
ostvarenja, čija pojava bitno doprinosi
raznovrsnosti i vitalnosti najnovijeg talasa u
srpskoj dramaturgiji. Tri su „životne staze”
i tri dramske dimenzije/jezgra u MLEČNOM ZUBU
ZEMLJE, priči čiji protagonisti, ispod maske
univerzalnih imena (Neznanac, Žena, Mladić,
Starica i slično), predočavaju beskrajni
repertoar individualizovanih patnji, zabluda,
košmara i, nadasve, zaborava. O tim stazama
(stvarnostima, linijama akcije i reakcije,
ambijentima) tek će mali deo biti rečen ako ih
formulišemo kao zadate oznake: Imanje, Tamnica i
Front. Jer, Marija Karaklajić ovom kombinacijom
simultanosti i paralelizama ne samo što na
dramski reljefan a značenjski univerzalan način
sučeljava socijalnu dramu, antiratnu parabolu i
metafizičku apsurdnu igru – nego, u drugom i
trećem planu, sve ove nizove situacija i
skupove/snopove odnosa sjedinjuje u snažan,
dijaloški pregnantan a stilski raskošan iskaz o
složenom, višeznačnom planu egzistencije koji bi
se mogao (i morao) nazvati antropološkim.
Likovi-arhetipovi ovog komada hode istovremeno
kroz više psiholoških i iluzionističkih ravni,
da bi nam – od sela opustošenih kugom do krčmi
sa „psima rata”, od bordela i zatvora do
pozornica prezrenih putujućih glumačkih družina
i zagađenih pejzaža „postmoderne prirode” –
predstavili višeznačnu i opet bolno aktuelnu
povest o neizdrživoj patnji, jadu i besmislu,
koje ne leče ni otpor, ni ravnodušnost, ni
zaborav: „NEZNANAC: Ja ništa nisam mislio,
ništa nisam uradio... HOR: Ako jesi?
HOR: Hoću da odem. Navući ću cokule s
debelim đonom, odenuću novo ruho. Zajahaću
vrtuljak i odjezditi duboko pod zemlju. HOR:
Navlačiš živote kao nova odela. Dok se u jednom
šepuriš ili ga sa sebe besno trgaš, druga držiš
pod ključem. Ti si njih zaboravio, ona tebe
nisu.” U fascinantno mračnim, specifično
postavljenim a ipak organski isprepletanim
svetovima Karaklajićkinog komada, ljudi lutaju,
laviraju, glavinjaju i umiru u močvarama
socijalnog ropstva, bezakonja, državne presije,
kriminalnog terora, ratnih razaranja i epidemija
kosmičkih razmera. A nepojamni repertoar bola i
trpljenja kome su podvrgnuti protagonisti – sam
za sebe postaje opravdanje i menjanja
iluzionističkih sredstava (imena, maski, odnosa)
i rastuće dramske entropije. Društvo je već s
onu stranu propasti, emocije se uokviravaju
rastućom ravnodušnošću, razum se sveo na
poslušnu mašinu Zla, Priroda se preobrazila u
sinonim za Bolest. Stoga nije nimalo
iznenađujuće da se glavni protagonist drame
Neznanac, posredstvom višeplanske gradacije
(otpornost na bolest – ali i bolovanje od
zaborava; slepilo i proročki strah, spremnost na
najdublju patnju i nestanak lične etike),
postepeno oblikuje kao istovremena
metafora/figura Isusa, Edipa i Majke Hrabrost:
„NEZNANAC: Treba da se vešam? Da svojom
smrću zabavljam puk, za parče čokolade i jedno
jaje? Zašto ne?” „ŽENA: Opet –
ništa... MUŠKARAC: Građe je mnogo, hoćemo li
da stvaramo? Novog čoveka. Žbicu po žbicu.”
”STARICA: Izrovana leđa znak su nepredvidive,
buntovne prirode. Kažete: slučaj. Šta ako se
ponovi? Šta ako se pomami, počne da grize,
grebe, da se rita i ujeda? A maniri?
Raspoloženje? Šta ako podriguje, ispušta gasove,
pljuje u lice kao kamila? Ako je slabih živaca?
Razdražljiv? Ako se lako uzrujava, dobija
tikove, nekontrolisano dršće, skiči, cvili i
jeca? To može biti neugodno. Mogu li leđa da
jamče za njegovu narav? MLADIĆ: Karakter mu
je blag, narav krotka. Pitom je i odan.
STARICA: Zašto se sad trese, balavi i
beslovesno mrda glavom?”
U svetu izgubljene prošlosti i otrovane
budućnosti, u kosmosu instrumentalizovanog
razuma i patnje kompromitovane ravnodušnošću ali
i samom količinom nasilja (dvostruko zasićenje),
dramski iskaz MLEČNOG ZUBA ZEMLJE prestaje da
bude tragedija. Jer, ako prvobitni tragični
junak ne može da nađe utehu čak ni u ”slobodi
izgubljenog pamćenja”, onda se tragička postavka
odnosa preobražava u ono što je Benjamin
najtačnije opisao kao „žalosnu igru”
(Trauerspiel, play of mourning), a teatarska
igra postaje antropološka alegorija. U toj
iscrpljenoj i iscrpljujućoj Apokalipsi, nalazimo
samo jednačinu smrti u čijem finalu zemlji
preostaje da iz svoje utrobe izbacuje, kao
„mlečne zube”, skelete i lobanje. Negde blizu
zaključka svog spisa „Naš odnos prema smrti”,
Frojd priziva staru poslovicu si vis pacem, para
bellum, to jest „ako želiš da sačuvaš mir,
spremaj se za rat”, i parafrazira je tako što
ispisuje si vis vitam, para mortem, ili „ako
želiš da izdržiš život, pripremi se za smrt”. Sa
svoje strane, posredstvom MLEČNOG ZUBA ZEMLJE,
Marija Karaklajić nam svojom alegorijom
saopštava: ako želiš da obnoviš Igru, moraš
proći kroz Pakao. Dobrodošli.
Svetislav JOVANOV
LICA:
NEZNANAC ŽENA MUŠKARAC MLADIĆ
STARICA HOR prosjaka i skitnica,
preuzima obličja drugih lica u drami; broji
šestoro članovaI
Hor uvodi Neznanca.
HOR: Ovo je legenda o čoveku koji je bio.
U ratu? Sad je mrtav. Gde je sad?
Zna li? Kuda. Mrtav je.
NEZNANAC: Dajte mi vode! Obnevideo,
prljav, bos, Neznanac posrće. HOR: Mesta!
Mesta za kralja! HOR: Padamo na kolena,
klanjamo se Tvojoj slavi, čelima ljubimo zemlju
po kojoj hodiš! HOR: Bauljamo po vrletima,
puzimo kroz jaruge, tumaramo kroz klance i
pustare. Noćimo po svratištima gde nas grizu
stenice i kradu debeli krčmari. Gacamo po blatu,
ranjavih stopala, šiba nas sunce, umiva suv
vetar. Po nama se nahvatala prašina kao skrama,
cedimo je iz očiju, muljamo po ustima mesto
užeglog hleba. Osluškujemo gnjecavu mahovinu,
usmeravamo se ka svetlosti zornjače, vrtimo u
istom krugu. Po panjevima crtamo putokaze, ali
ih kiše spiraju, a šumski duhovi brišu.
Zaboravili smo kada smo pošli, pre sedam dana,
nedelja ili godina, ali znamo kuda smo krenuli i
znamo da smo tu. Naš kralj je mrtav, ali ga
krepkost još služi, korak mu je siguran, a
pogled čvrst. Kruna i žezlo blistaju sjajem
njegove moći! Hor na Neznančevu glavu
stavlja venac od slame, u ruku mu gura leskov
prut. HOR: Tvoja veličina pred Tobom stupa!
Predajemo se Tebi, Najsvetliji! U našu odanost
ne sumnjaj, lažljive osmehe i pretvorna srca
ovde nećeš naći. HOR: Put je dug, još nam
mnogo predstoji. Njegova je Visost željna tople
postelje i vrućeg hleba. HOR: Naše postelje
su raspremljene, žitnice otvorene, a žene i
kćeri čekaju na Tebe, Najmoćniji. Ali pre no što
utoliš svoju glad, utaži našu! Govori nam!
Svojim mudrim rečima obasjaj slepilo našeg
neznanja, tamu naše prostote. Govori!
Neznanac baulja, sa rukama pruženim ispred
sebe, kao slepac. NEZNANAC: Vode! HOR:
Vode? Zar je to sve što ćemo čuti, Najmudriji?
HOR: Možda naš kralj ne zna da kiti reči
kojima se budi nada, ali njegova je lepota
nesvakidašnja, a srce toplo i meko kao sveža
kravlja balega. Neznanac trlja oči.
NEZNANAC: Ništa ne vidim! HOR: Šta želiš
da vidiš, Svevideći? HOR: Mi vidimo.
Ljuštimo pomrčinu kao koru s drveća. HOR:
Šuma je gusta. Mi ćemo je poseći, ne bi li naš
kralj razabrao put. HOR: Ali kralj je sada
tu. Ono što danas zna, čega se danas seća, sutra
će uzalud tražiti u hrpi posečenih stabala.
Neznanac se zatetura, padne. HOR:
Stopala Vašeg Visočanstva puna su trnja. Hor
vadi Neznancu trn iz noge. Neznanac tiho jaukne.
HOR: Kralj je mrtav. Još uvek to ne zna.
HOR: Mrtav si. Kojim putem sad? Hor
oduzima Neznancu kraljevska odličja, pobegne.
NEZNANAC: Ništa ne vidim...
PRVI ŽIVOT, SLIKA 1.
Imanje. Neznanac leži na tlu. Dotrči
Žena, s vilama u ruci. Ustremi se na Neznanca.
Muškarac dolazi za Ženom.
MUŠKARAC: Zatuci životinju! Neznanac
bespomoćno zaklanja lice rukama, mumla.
MUŠKARAC: Šta čekaš? Bolestan je! Žena
okleva. ŽENA: Nema crnih krasta po licu.
Odeća mu je dronjava i iscepana, ali su ruke
bele kao u deteta. Zašto mumlaš? Zini! Čuješ,
zini! Žena gura šiljke Neznancu u usta.
ŽENA: U duplji nema gnojne sluzi.
MUŠKARAC: Ko si? Odakle dolaziš? Jesi li
bolestan, ranjen? Jesu li te napali? Zašto ne
ustaješ? Oči su ti podnadule. Dolaziš iz daleka?
Iz brda? Jesi li bolestan? Neznanac rukama
daje nerazumljive znake. ŽENA: Nem je!
NEZNANAC: Vode! Žena i Muškarac ćutke
posmatraju Neznanca. Žena se udalji.
MUŠKARAC: Pre tri dana zatekli smo dvojicu,
tela prekrivenih krastama. Vukli se, previjali
po zemlji, bljuvali vlastitu utrobu. Dotukli smo
ih, a leševe spalili. Eno, tamo, gomilica
pepela. Vidiš? Svud po imanju gomilice
pepela. Žena se vraća s kofom vode.
Neznanac zagnjuri lice u kofu, halapljivo
pije. Trlja kapke, polako ih otvara. ŽENA:
Lep si. Kako ti je ime? Odakle dolaziš?
Neznanac ćuti. Muškarac dohvati vile.
MUŠKARAC: Nećeš da govoriš? Neznanac
izbezumljeno vrti glavom. NEZNANAC: Ne... ne
sećam se. MUŠKARAC: Laže. Ubijmo ga.
ŽENA: Ne. Neznanac govori brzo, plaho,
gutajući vazduh. NEZNANAC: Bio je rat,
gorele kuće, kamen na kamenu, a gore, iznad
nas? I pucalo se, metak u oko, nož pod
grlo, a ja sam – ja sam – jama, pet hvati
duboka, u noći, pljujem zemlju, plamti lomača,
veliki rat, a iznad nas? I njišti konj i žena
bez lica, a ja sam – i šiklja i bode i seče,
gomila šaka bez prstiju, krik u tami, a iznad
nas? Žut mesec, rascopana lobanja. MUŠKARAC:
Rat? Ko ratuje? Gde? NEZNANAC: Tu.
MUŠKARAC: Lažeš. Ni ovde ni u susednim
oblastima najstarije glave ne pamte poslednji
rat. ŽENA: Možda – Banda? MUŠKARAC:
Video si ih? Govorio s njima? Bio si u brdima?
ŽENA: Jesu li te oni napali? NEZNANAC:
Ne znam... Ne znam ko sam... kako sam dospeo
ovamo... Moja prošlost počinje od trenutka kad
sam vas ugledao. Mogu li da ostanem?
MUŠKARAC: Ne verujem mu. Ubijmo ga.
ŽENA: Ove nedelje ostali smo bez trojice
radnika. Sezona žetve se bliži. MUŠKARAC:
Mršav je i slab za rad u polju. Ali neka
nadzornik odluči. Ako dobiješ dozvolu da
ostaneš, predaćeš svoju slobodnu volju
nadzorniku. Niko ne zna ko je vlasnik imanja.
Nadzornikova vlast neograničena je. Pokorićeš se
svakoj naredbi, izvršiti svaku zapovest,
povinovati se svakoj kazni. NEZNANAC: Rado
se odričem slobode koju daje izgubljeno
pamćenje. ŽENA: Dođi. Daću ti večeru,
spavaćeš u maloj štali, sa ždrepcima.
Neznanac pođe za Ženom i Muškarcem.
II
Hor okruži Neznanca. HOR: Bio je rat, a
ja sam – ja sam – HOR: Na čijoj strani si ti
bio? HOR: Prsti su mi pocrneli, dlanovi
ispucali, žuljevi su tvrđi od kamena. Srp je uz
šaku srastao, s njim spavam, njime se umivam,
njime zmijska leđa u polju gladim. A ruke su
bile meke kao u deteta. Glava je otežala, telo
umorno, noge traže počinak. HOR: Dok ne
takneš svaki struk žita, ne ugaziš u najmanju
brazdu, ne posečeš i poslednji klas, noge će te
nositi s jednog kraja na drugi. Iz jednog života
u drugi. NEZNANAC: Hoću da odem.
Neznanac stoji u mestu. HOR: Kud god da
pođeš – tu si. Trupkaš u mestu, ideš u krug,
vrtiš se na vrtuljku s kog se svojevoljno ne
silazi. NEZNANAC: Ja ništa nisam mislio,
ništa nisam uradio... HOR: Ako jesi?
HOR: Hoću da odem. Navući ću cokule s
debelim đonom, odenuću novo ruho. Zajahaću
vrtuljak i odjezditi duboko pod zemlju. HOR:
Navlačiš živote kao nova odela. Dok se u jednom
šepuriš ili ga sa sebe besno trgaš, druga držiš
pod ključem. Ti si njih zaboravio, ona tebe
nisu. NEZNANAC: Ja ništa nisam – HOR:
Tvoje namere su dela, ali tvojih dela nema.
HOR: Mrtav si. HOR: Kojim putem sad?
Hor se raziđe. Neznanac stoji u mestu,
mlitavo, bespomoćno.
DRUGI ŽIVOT, SLIKA 1.
Tamnica –- preuređena bočna soba krčme.
Iz glavne prostorije sve vreme nerazgovetno
dopiru pijani, razuzdani, lascivni glasovi.
U tamnici su trojica zatočenika. MLADIĆ:
Koji je od vas dvojice? Muškarac i Neznanac
sede svaki u svom uglu. MLADIĆ: Ko je išarao
ceo zid? MUŠKARAC: Ova soba tupo odjekuje,
kao kad udaraš maljem po presnom mesu. Trunke
lete na sve strane, kao reči. Malj! Malj! Malj!
MLADIĆ: Crtica je bilo... bilo ih je... ne
mnogo... A ti si ih dodao bezbroj! Ili ti? A
bilo ih je, otkako sam ovde, za svaki dan po
jedna, bilo ih je... MUŠKARAC: Trideset, tri
ili trista, zar nije svejedno? MLADIĆ: Nije!
Meni nije! MUŠKARAC: I tebi je. Zar ne
osećaš kako ti ravnodušnost puzi po želucu,
izjeda utrobu i grči creva? NEZNANAC: To je
glad. Muškarac podrigne. MUŠKARAC:
Prokleta cipela! Klopara u stomaku! Muškarac
odgurne izanđalu, izjedenu cipelu. MUŠKARAC:
Glođem je danima, ali glad je prepredena, glad
je majka mudrosti. A od cipele – ništa. Guma mi
odskače u želucu, a usta se suše od obućarskog
lepka. MLADIĆ: Kada bi se u cipelu gledalo
kao u dlan: opipavaš brazde, poderotine,
neravnine na đonu, među prstima drobiš prašinu i
znaš: u kakvim krčmama je vlasnik pio, u koje
bordele zalazio. MUŠKARAC: Vlasnik je sad
okružen i jednim i drugim. Muškarac
udara po zidu. MUŠKARAC: Dosta! Zveri
pijane! Mladić zagrize cipelu, pljune s
gadljivim izrazom lica. MLADIĆ: Vlasnik je
prošao mnoge frontove, s provijantom u jednoj, a
krivim kantarom u drugoj ruci. NEZNANAC:
Hoćeš moju? Da gledaš u nju. MUŠKARAC: Tvoju
cipelu pamćenje sigurno služi bolje nego tebe.
Iz susedne prostorije začuju se dva – tri
pucnja, ženski krik. Neznanac se sklupča u
svom uglu. NEZNANAC: Ja ništa nisam uradio!
MLADIĆ: Dosad nisu pucali. MUŠKARAC: Rat
je. Pijani preki sud. Pet krivaca i tri kurve na
gomilu, zatvoriš oči, opališ nekoliko puta, pa
šta kome sudbina udeli. NEZNANAC: Ja nisam
kriv... MUŠKARAC: Svi su ovde krivi.
MLADIĆ: Možda... niko nije ubijen.
MUŠKARAC: Možda. Navikni se. MLADIĆ: Na
šta? Na smrt, ubistva, progone, vešala, rovove i
puške? MUŠKARAC: Ti nisi bio na frontu, ne
znaš šta je smrt. Ali on možda zna. Samo se ne
seća. Ili ne želi da se seća. NEZNANAC: Ja
ništa ne znam... MLADIĆ: Ali ja znam!
Jednom, kad se rat završi, kad iz humki bude
iznikao korov, a od drvenih kundaka budu tesane
svirale, iz svih patnji i stradanja izrašće nov
čovek, plemenit i čist! MUŠKARAC: Kreštiš u
prazno, kao čegrtaljka. Sećaš li se vremena pre
rata? Vremena pre rođenja? Rat će trajati sve
dok iz svakog i poslednjeg živog stvora ne
iznikne gust korov. Iz susedne prostorije
ponovo dopre razuzdan smeh. MUŠKARAC: Čuješ?
Rat je neuništiv. Neznanac se pridiže.
NEZNANAC: Ne znam zašto sam malopre... mora
da je glad. U gladnom stomaku svakakve slike!
Rastu i grizu... MUŠKARAC: Budi zahvalan
gladnom stomaku, na svakoj slici, kad je već
tvoj mozak sasvim sit. MLADIĆ: Ti si srećan
čovek. Nemaš ni imena ni prošlosti, rođen si
juče, u tamnici, čist. Pomisli, šta bi sve mogao
da budeš! MUŠKARAC: Pomisli, šta si sve
mogao da budeš. Razbojnik. MLADIĆ:
Dobročinitelj. MUŠKARAC: Ugnjetač.
MLADIĆ: Utešitelj. MUŠKARAC: Krvolok.
MLADIĆ: Izbavitelj. MUŠKARAC: Glavoseča.
MLADIĆ: Milosrdnik. MUŠKARAC:
Silovatelj. Oceubica. Čedomorac. Ovde ti je
mesto. NEZNANAC: Praznina u glavi, kalup za
vaše reči! I strah! Ja želim, ali ne mogu. Kad
bi bar glad prestala! MUŠKARAC: Prestaće,
kad se crvi koji ti sad jedu utrobu, razmile po
očnim dupljama, dole, pod zemljom. MLADIĆ:
Prestaće, kad se iz ovog blata izdigne nov
čovek, oslobođen tereta prošlosti, kao ti,
čistih ruku, lišen sećanja na gadost i ljudski
vonj. Pucanj. Sva trojica se umire.
Odjekne ženski smeh. Svako se povuče u
svoj ugao. MLADIĆ: Crtica je bilo... bilo ih
je... ne mnogo... Muškarac podrigne.
MUŠKARAC: Prokleta cipela! NEZNANAC: Nov
čovek... nov čovek...
III
Hor se približi Neznancu. HOR: Tri staze
vode kroz šumu, na sve tri mrtav putnik stupa.
HOR: U torbi nosi samo svoju savest.
HOR: Tri klupka namotava, tri tanka konca
sledi. HOR: Sve tri staze nose odredištu, i
nijedna, sva tri klupka biće namotana, i
nijedno. NEZNANAC: Jato vrana! Bežite od
mene! HOR: Sva tri konca biće prekinuta.
HOR: Po šumskim stazama ne gazi se nasumice,
njihove su ćudi promenljive a dužine im
nisu podjednake. Putnik ne zna šta ga na
sledećem zavijutku vreba. HOR: Svaka staza
svoju putanju upisuje. HOR: Jedna se kotrlja
niz strmine, vrze po šikari, davi se u živom
blatu. HOR: Druga vijuga za puzavicom,
obmotava poleglo granje, zalazi u vučje leglo.
HOR: Treća puzi kroz gustiš, zapinje o
korenje, uvire za ponornicom. HOR: Svaka
staza stvara novu javu. HOR: Dato ti je da
svim trima uporedo hodiš. Trnje koje u jednoj ne
posečeš, izrasta u drugoj. Blato koje u drugoj
ne pregaziš, davi te u trećoj. NEZNANAC:
Nije meni dato ništa što ne želim da uzmem!
HOR: Jedna java ne čuva sećanje na drugu.
HOR: Ali utvare su uvek iste. Jedan
muškarac, jedan mladić, jedna starica, jedna
žena. Slede te u stopu. HOR: Posvuda –
sablasti. Putokazi duž svake staze.
NEZNANAC: Puškom! Sve prikaze i aveti!
HOR: Tvoje misli su birale staze, tvoja dela
prizivala utvare. Daješ im obličja svoje
krivice. NEZNANAC: Ja nisam kriv! HOR:
Vreme je da putnik pođe. Sam. HOR: U svetu
pričina i slika, svaka se staza završava smrću.
Već mrtav, umrećeš još tri puta. Neznanac
zamahne ka horu. NEZNANAC: Graktave laži!
HOR: Mrtav si. HOR: Utvare svedoče tvoju
krivicu, one su staza, one su put! Hor se
razbeži. Neznanac potrči za horom, stane.
Sam je.
TREĆI ŽIVOT, SLIKA 1.
Front. Iz daljine neprekidno dopire
puškaranje. Gruvanje topova odjekuje potmulo,
preteće. Neznanac, s torbom o ramenu,
prebira po tlu. Mladić sedi, leđima okrenut
Neznancu.
NEZNANAC: Danas sam ubio dvojicu. Kada smo
krenuli iz rovova, prsa u prsa. Jedan je naleteo
na bajonet, svom snagom, umalo da mi izbije
pušku iz ruke. Osetio sam kako mu vrh šiljka
raseca rebro, krto kao dvopek. MLADIĆ: Ne
prestaje već nedelju dana. Tanad te zviždukom
budi, topovi sviraju povečerje, umesto Očenaša.
NEZNANAC: Drugom sam prosvirao metak kroz
utrobu. Zurio je u mene tupo, svojim dahtavim,
žabljim očima. Ali celog dana taj zvuk – kao kad
se lomi dvopek... Kožni remen! Neznanac baci
opasač u stranu. NEZNANAC: Izrešetan...
MLADIĆ: Pogledaj, večernja rumen na zapadu.
I krvavo sunce. NEZNANAC: Danima – ništa.
Dva prstena, mesingana. I jedan izanđali
koporan, ali ceo. Uboga je ova vojska. Svaka
vojska. MLADIĆ: Moja kći uvek vrišti od
straha kad vidi crveno sunce. Grca da je to đavo
zatvorio jedno oko, a drugim žmiri i seva.
Uzalud je žena i ja utišavamo. Đavolje oko! Tad
joj je bilo šest. Neznanac podigne prsten,
zagrize ga. NEZNANAC: Mesing! Leševi su sve
siromašniji. Kraj rata je blizu. MLADIĆ:
Jutros je jedan dugo umirao pored mene. Metak mu
je ušao kroz stomak i zalutao negde u telu. Niko
nije mogao da ga nađe. Kad su pitali ranjenog
mladića šta ga boli, rekao je: Srce! I tako je
umirao od srca. Satima. Hajdemo odavde.
Mladić ustane. Stresa se. MLADIĆ: Vetar
je jak. Podilaze me žmarci, mile po meni kao
crvi. Hajdemo odavde, u rov, bilo kuda, što
dalje od ove kosturnice. NEZNANAC: Vidi,
sat! Još radi. Ovom je noga smrskana, lanac se
upetljao. Pomozi mi. Mladić se sagne. Naglo
ustukne. MLADIĆ: On... on još mrda...
NEZNANAC: Pa? MLADIĆ: Stani! Izdiše...
Mladić i Neznanac gledaju u beživotno telo
pred sobom. Neznanac se sagne, izvuče sat.
Prisloni ga uz uvo. NEZNANAC: Tik-tak. Kao
srce... MLADIĆ: Jedan od retkih kojima će
ostati upamćen tačan dan i čas. Neznanac
opipava leš. Iz unutrašnjeg džepa izvadi pismo.
Čita. NEZNANAC: ‘’Najdraži moj...’’
Vidi se da je skoro prispeo. Žene ga se još uvek
sećaju. MLADIĆ: Pismo je još toplo, od tela.
Hajdemo odavde. NEZNANAC: Rano je.
MLADIĆ: Ne natrag. Neznanac se uspravi.
MLADIĆ: Znam vođu putujuće trupe. Idu po
frontovima, razonode vojsku, i jednu i drugu.
Iluminacije, snagatori, nakaze. Prolaz im je
svuda slobodan. NEZNANAC: Tražiće nas.
MLADIĆ: S njima možemo do granice. Ja ću
preko, a ti – kud te volja nosi! Neznanac
ćuti. NEZNANAC: Nek’ ide k vragu! Dva
mesingana prstena! Samo da nađem dobre cokule.
MLADIĆ: Taj što je natrčao na bajonet, svom
snagom… Neznanac skida cokule s leševa,
proba ih. NEZNANAC: Ove su dobre! Ima mesta
u njima, a nisu prevelike. Kao grob. MLADIĆ:
Misliš da je namerno? Na bajonet...
TREĆI ŽIVOT, SLIKA 2.
Front. Pucnjava ne prestaje. Putujuća
trupa na odmorištu, artisti uvežbavaju program.
Pomoćnik steže omču oko svog vrata,
proverava izdržljivost i čvrstinu konopca.
MUŠKARAC: Naš poziv je plemenit. Uveseljavamo
narod, odvraćamo misli od nesreće i smrti.
Zalazimo u razrušena sela, ne drhtimo pred prvom
linijom fronta, koliko smo puta izvodili tačke
na još toplom i neprohodnom bojištu.
Zadovoljstvo publike najveća nam je plata.
Strepeći za žonglera ona ne vidi provaliju
nad kojom sama visi, rugajući se našim nakazama
zaboravlja svoju obogaljenost i smrad. Uzimamo
samo ono što nam daju. Oficiri – cigarete,
čokoladu, poneki obdaren darežljivošću ili
predosećanjem skore smrti i pokoji zlatnik.
Seljaci – mleko, tuce jaja, ražani hleb, a za
redove izvodimo i bez plate. Ne gledamo
uniforme, epolete, zastave. Za nas je svaki
vojnik isti: željan smeha, čiste savesti i
zaborava. MLADIĆ: Ako nas budu tražili?
MUŠKARAC: U klanici, među mrtvim i pokopanim
telesima? Već su dvaput pljunuli za pokoj vaše
duše. Ovde ćete biti od koristi, uvek treba neko
da sklopi i rasturi pozornicu, pogura kola iz
blata. Do radne snage teško se dolazi. Sve što
je muško, ili ratuje ili na jednoj nozi skače a
drugu nosi u zubima. Ali pripazite, i ovde se
glava lako gubi. Zalutali meci. Od jutros smo
već ostali bez jednog. POMOĆNIK: Kažu – biće
primirja. Zato se ovoliko puca, da se potroši
preostala municija. MUŠKARAC: Zlo slutiš!
Primirje vodi miru a mir nas ostavlja bez posla.
I artista je sve manje. Prošle nedelje,
nekolicina pijanih vojnika uhvatila gutača vatre
i rasporila mu trbuh. Da vide je li spržen
iznutra. A ti? Vižljast si i lak, umeš li da se
premećeš preko glave, savijaš u struku, da
balansiraš na tankoj žici? NEZNANAC: Možda
sam i umeo. Moja je glava prazna mešina, a telo
uzica koja je veže. MLADIĆ: On nema ni
pamćenja ni prošlosti. Našli smo ga jedne noći,
sklupčanog u rovu. Odeća mu je bila poderana, a
iz rane na nozi liptala je krv. Od tada je sa
nama. MUŠKARAC: Ti si slobodan čovek.
NEZNANAC: Rođen usred rata; zaborav
čuva od odgovornosti. Dugo smo hodali, stopala
nam se lepe za đonove. Ima li hrane, žena?
MUŠKARAC: I jednog i drugog biće u izobilju
kad stignemo u prvu krčmu. Pomoćnik se
stropošta na tle, bez glasa, s omčom oko vrata.
Artisti mirno nastave vežbanje. MLADIĆ:
Obesio se! Muškarac se približi Pomoćniku.
MUŠKARAC: Metak. Kroz čelo. Ovo je drugi
danas. Uvežbavao je novu tačku, publika bi
pomahnitala od radosti. I? Šta sad? Svi
ćute. MUŠKARAC: Preuzeću je na sebe. Ti ćeš
mi pomoći. NEZNANAC: Treba da se vešam? Da
svojom smrću zabavljam puk, za parče čokolade i
jedno jaje? Zašto ne? Prbližava se Žena s
brkovima. ŽENA S BRKOVIMA: Kipti i raste!
Sunce kao raspukla dinja, gnjili iznutra, pljuje
trulo seme po njivama. Gle! Plug o kamen! Na
pola! Blato blatu! Zemlja proždire i bljuje.
Ište, drobi, melje! Raste korov, niče dete, vonj
truleži u krilu majke. MUŠKARAC: Žena s
brkovima. Prošle jeseni silovala su je
trojica-četvorica. Od tada – glava ne zna šta
jezik smera. Žena s brkovima priđe Neznancu.
ŽENA S BRKOVIMA: Oči su ti tačkaste i žute,
kao sitan pesak. Moje suknje su šarene, na njima
raste trava a senke su duboke. Dođi, odmori se!
Ali ne slušaj lukavu zmiju! Njenim bedrima teče
olovo. Ispiće ti oči! Neznanac se smeje.
NEZNANAC: Idi od mene! Žena s brkovima
povuče Pomoćnikovo telo. ŽENA S BRKOVIMA:
Pod zemljom, duboko, krtica rije. Noktima će
iskopati najmekšu postelju. MUŠKARAC: Hajde,
pomozite joj. Vreme je da se kreće. Mladić i
Neznanac poduhvate leš. ŽENA S BRKOVIMA:
Rije, duboko, pod zemljom krtica rije...
TREĆI ŽIVOT, SLIKA 3.
Front. Plotuni, u daljini. Muškarac i
Neznanac izvode tačku programa. Na pokretnom
postolju, pred Učesnikom iz publike, kleči
Muškarac s omčom oko vrata. Učesnik drži u ruci
drugi kraj konopca. Deli ih tanka drvena
pregrada sa usečenim prorezom kroz koji Učesnik
i Muškarac mogu da posmatraju jedan drugog.
Neznanac stoji uz njih, obraćajući se
Učesniku i publici koja je, sudeći po žamoru,
prisutna u velikom broju.
NEZNANAC: Koliko će još izdržati? Sapeta
životinja u tvojoj vlasti! Tvoja joj
milost daruje život! Oči mole, bez glasa, u
njima se koprca unezverena duša, ptica rugalica
u kavezu od kostiju i mesa. Ptica hoće da prhne,
da odleti. Ti si gospodar njene slobode! Ti
znaš: dovoljan je jedan trzaj. Samo jedan! Ipak,
zatežeš omču polako, sasvim polako, gledaš kako
se uvija i grči pod tvojim nogama, preklinje za
milost, tebe, gospodara života! Nemoćno se trza,
zver uhvaćena u kljusa, sve dublje se useca omča
u zverinji vrat. Njeno telo drhti od strave, u
njenom dahu boravi smrt. Milosti nema! Ne za
slabe, ne za nejake, ne za one koji mole! Njen
strah je tvoja hrana! Oseti snagu! Oseti moć!
Bilo ti silno tuče, krv plamti, snaga raste! Ti
stežeš konopac jako, sve jače! I jače! I jače!
Muškarac slabašnim pokretima nastoji da
olabavi omču oko svog vrata. Neznanac
opčinjeno posmatra prizor. Prene se.
NEZNANAC: Dosta! Neznanac priskoči
Učesniku, istrgne mu konopac iz ruke.
Prolomi se aplauz, povici odobravanja.
Učesnik deluje zbunjeno, smeteno, kao da je
naglo probuđen iz dubokog sna. Osmehuje se
nesigurno. Neznanac poji Muškarca vodom.
DRUGI ŽIVOT, SLIKA 2.
Tamnica. Raskalašni, opsceni glasovi
prodiru u sobu.
MLADIĆ: Reci nam! Jesu li te davili,
šamarali, tukli? Prebijali prste, gurali šake u
vatru? Jesu li ti u ždrelo sipali ključalu vodu?
MUŠKARAC: Jesu li te pustili među izgladnele
pse? Imaš li posekotine po vratu? MLADIĆ:
Jesu li te hranili pepelom? Neznanac ćuti.
MLADIĆ: Ispitivali su tebe, nemuštog,
tražili da priznaš. Šta? Zašto si kriv?
Neznanac se ne pomeri. MUŠKARAC: Video
si ih? U sobi, do nas? MLADIĆ: Modrica ispod
levog oka, rasečena gornja usna. Šta su hteli da
znaju? NEZNANAC: Vodiće. I vas.
MUŠKARAC: Kuda? Dali su ti da jedeš. Sit si,
zato ćutiš. MLADIĆ: Šta si mogao da im kažeš
ti, čovek bez imena i pamćenja? Razdragan
vrisak, zatim piskutav ženski kikot.
MUŠKARAC: U stomaku cvrči i zavija, a na dva
koraka loču iz debelih krigli, žderu, dok im se
mast sliva niz bradu, pare se i dahću na
prljavim stolovima. MLADIĆ: I tebi pljuvačka
curi, ali od želje za onim što ne možeš da imaš.
Koliko bi svog ukvarenog provijanta dao za jednu
debelu, masnu kurvu? Iz glavne prostorije
začuje se nekoliko uzastopnih pucnjeva.
Zatočenici osluškuju. MUŠKARAC: Jedan.
MLADIĆ: Dva. MUŠKARAC: Flaša, sto, greda
na tavanici. I jedan u meso. MLADIĆ: Krigla,
sto. Dva u meso. Možda samo okrznuo, nadlakticu
ili obraz, ali i četvrti kroz meso.
MUŠKARAC: Dajem svoju preostalu cipelu i tri
debele, uhranjene vaške da je bio samo jedan. U
nečije mlohavo, lepljivo salo. NEZNANAC:
Odvesti. Pretopiti. U salo. MLADIĆ: Odvesti
– kuda? Neznanac ćuti. MLADIĆ: Šta su
hteli da znaju? Zašto si kriv? Otvaraju se
vrata. Dve ruke u tamnicu gurnu Ženu. Zatvore i
zakračunaju vrata za njom. Žena i zatočenici
posmatraju se netremice. Zatočenici se
polako približavaju Ženi, zagledaju je kao
retku, neobičnu životinju. MUŠKARAC: Osećam
miris pohote i pijanih muških ruku...
MLADIĆ: Milo lice... I čisto...
MUŠKARAC: Udubljeno kao postelja posle
noćnih orgija. NEZNANAC: Zašto – ovde? Zašto
kod nas? Nema mesta! Malo, usko, prljavo. Ima i
drugih ćelija! Ima? MUŠKARAC: Možda nije
debela i masna... Muškarac posegne za Ženom,
Žena se izmakne. MLADIĆ: Ostavi je.
Dobrodošli, gospođice. Ova skučena soba, može
biti, nije živahna kao ona iz koje ste došli,
ovde se ne igra na stolovima, ne jedu se pečeni
fazani, oficiri ne greju ruke pod znojavim
devojačkim suknjama i ne ubijaju ljude zbog
gasova u želucu i kiselog vina. Ali trudićemo se
da Vas razveselimo, delićemo s Vama sve radosti
zatvoreničkog života, do poslednjeg kaiša na
cipeli. MUŠKARAC: Umesto u mekim perinama,
spavaćete na tvrdom, vlažnom podu, umesto
ljubavnika noću će Vas gristi stenice i vaši, a
onda, kad Vaš izgladneli očaj savlada gadost, Vi
ćete gristi njih. A kad se među prstima nahvata
prašina i telo prekriju kraste od prljavštine,
možda ćete pogledati i nas? Ili se varam? Možda
je gospođica već navikla na život s prirodom, na
noći u pojatama i vukove u senu? ŽENA: Ovo
je šala. Hoću da izađem, izaći ću, sutra već.
MLADIĆ: Ovde sutra traje danima.
MUŠKARAC: Pre će vam izbiti rogovi, izrasti
rep i stopala se pretvoriti u papke – šala! – no
što ćete izaći odavde. NEZNANAC: Prošlo
osam! MLADIĆ: Ujutru ili uveče?
NEZNANAC: Uveče! Znam – danju creva zavijaju
na levoj strani, a čim prođe osam – glad grize
na desnoj. Možda ćemo danas jesti. ŽENA: Ne
hrane vas... MLADIĆ: Hrane, svaki put kad
pauk oplete pun krug po zidovima tamnice, što je
poslednji put bilo... bilo je... MUŠKARAC:
Juče. NEZNANAC: Pre deset dana. MLADIĆ:
Dvadeset. NEZNANAC: Dva meseca.
MUŠKARAC: Dve godine. MLADIĆ: Pauk je
sad tek na polovini prvog zida. ŽENA: Tri
kostura. Zvekeću sablasno u gluvoj tami. Hoću
napolje! MUŠKARAC: Smej se, ostaćeš ovde, s
nama, dok ne istruneš! MLADIĆ: Malopre, kad
su se začuli pucnji, koliko je ljudi pogođeno?
ŽENA: Ne znam... MLADIĆ: Seti se!
ŽENA: Jedna devojka... MUŠKARAC: Rekao
sam! Jedan u meso. ŽENA: I jedan vojnik...
ranjen... MLADIĆ: Dva! Cipelu! NEZNANAC:
Meni – vaške!
DRUGI ŽIVOT, SLIKA 3.
Tamnica. Glasovi.
MUŠKARAC: Ćutiš? Kroz prozor doleti
predmet, pogodi Neznanca. Neznanac jaukne,
opipava glavu. NEZNANAC: Krv! Muškarac
podigne predmet. MUŠKARAC: I viljuška.
Iskrivljena, zarđala, ali – viljuška. ŽENA:
Uletela, s neba. MUŠKARAC: Nekom padne mana,
nekom pribor za jelo. NEZNANAC: Boli – kao
ujed pčele! Žena razgleda viljušku.
ŽENA: Vrhovi su krti, iskrzani. Možda ti se
parče zarilo u glavu. MUŠKARAC: I sad juri
po mozgu, traži izlaz, kao pčela uhvaćena u
boci... Kroz grlić oka. NEZNANAC: Ne, ne!
Samo krv! ŽENA: Prozor je visoko, rešetke su
uske. MUŠKARAC: Svejedno, nekog ima s druge
strane, neko zna da smo unutra. Neznanac
liže prste. NEZNANAC: Gorka! MUŠKARAC:
Hej! Ti, napolju! Napregnuto osluškuju.
Tišina. Iz glavne prostorije dopre
glasan smeh. Žena se priljubi uz vrata.
ŽENA: Kao noćna buba na svetlost fenjera!
Nek’ mi sprži trbuh, samo nek’ iscuri mrak!
MUŠKARAC: Hej! Tu si? NEZNANAC: Nikog!
MLADIĆ: Onda napolju postaje unutra, lice se
pretvara u naličje, Mebijusova traka uvijena u
zarđalu viljušku. MUŠKARAC: Ispale su ti
reči. NEZNANAC: Dva-tri zrna. Iz zapušenog
džaka. MUŠKARAC: Brzo ih pozobaj,
proklijaće. Muškarac žustro priđe Mladiću,
drmusa ga. Mladić se ne opire. MUŠKARAC:
Kuda su te vodili? Na isto mesto kuda i njega?
Šta si video? Šta su hteli da znaju? Govori!
Zašto ćutiš? ŽENA: Naglo progutane,
nesvarene reči teraju na povraćanje.
MUŠKARAC: Zašto si kriv? Mladić žurno
ispušta reči iz sebe. MLADIĆ: Sanjao sam
zeca, pečenog. Trčim, hvatam ga, a zec, na
ražnju – skače. Tri skoka ispred mene. Rastem,
pravim džinovske korake, jednim skokom prelazim
brda i planine, i zec raste, i gledam odozgo u
kuće, sićušne kao zečji brabonjci i zec uvek –
tri skoka ispred. I počinje da se jede. Otkida
jedno džinovsko uvo, grize ga, pa drugo
džinovsko uvo, ceri mi se u lice, onda jednu za
drugom sve četiri nožurdice. Bale mi se slivaju
niz grlo, iznemogao, dahćem za zecom koji skače
na ražnju i kida svoju pečenu utrobu i pregriza
svoj divovski vrat. Onda iskežena njušketina
izgrize sebe samu i zeca nestane, samo ražanj
nastavi da skače – tri koraka ispred.
NEZNANAC: Ja neću – zeca! Veknu hleba! Jedno
parče! ŽENA: U postelji moje prijateljice
jedan vojnik je sanjao kako jede vola. Buncao je
da ždere pečeni but. Ujutru ga je pronašla
mrtvog, naduvenog stomaka. Doktor je rekao da se
vojnik prejeo. NEZNANAC: Ja nikada nisam
sanjao. Kroz prozor uleti ključ. Svi
zure opčinjeni. ŽENA: Ključ! MUŠKARAC:
Nije! NEZNANAC: Ipak! MLADIĆ: Probaj!
ŽENA: Ja ću! Žena posegne za ključem,
Muškarac je grubo odgurne. MUŠKARAC: Ne!
Muškarac dohvati ključ, grozničavo nastoji
da otvori vrata. MUŠKARAC: Nije...
Muškarac priđe prozoru. MUŠKARAC: Hej!
Ti, na drugoj strani! Ko si? Tišina.
MUŠKARAC: Odgovori! Tišina.
NEZNANAC: Nikog! Zar nikog? MLADIĆ:
Možda je gluv. I nem. Taj, kog dozivate.
ŽENA: Ipak – znak! MUŠKARAC: Ili – šala!
Znala si od početka. Igra! Sa tri piona u
prljavoj kućici. ŽENA: Nije istina.
MUŠKARAC: Lažeš! ŽENA: Kao što lažem da
sam sinoć otvorila oči i ugledala avet kako
pohlepno njuši moja ramena i vrat. Šala?
MUŠKARAC: Snoviđenje. ŽENA: Koje
ostavlja tragove. Ogrebotinu na licu i meso
ispod mog nokta. Vidi! Šala? MLADIĆ: Vodiće
nas na stratište. Da pomažemo pri ukopu
osuđenika... Ili – Tišina. MUŠKARAC:
Otkud znaš? Rekli su ti! Šta još? Mladić
ćuti. NEZNANAC: Na stratište? A onda?
Pobeći! Pobeći odavde! ŽENA: Možda ovaj
ključ, ipak... Žena pokušava da otključa
vrata. Muškarac priđe prozoru. MUŠKARAC:
Hej! Tišina. Smeh iz glavne prostorije,
jedva čujno.
PRVI ŽIVOT, SLIKA 2.
Imanje. Neznanac i Žena, u šumi.
NEZNANAC: Dođi! ŽENA: Bliži se noć,
tražiće nas. NEZNANAC: Neka! Daj da spustim
glavu u tvoje krilo. Čelo ti je svetlo, mirišeš
na detelinu i na mlad mesec. Žena se smeje.
NEZNANAC: U snu, kupala si se u jezeru iza
šume, naga, ležala u travi, otirala se mesecom.
A ja sam nahvatao punu kapu svitaca i okačio je
na oblak, da svetli. Zasadiću čempres pod tvojim
prozorom! ŽENA: Lep si. Telo ti se osnažilo,
ruke ojačale od kose i srpa. NEZNANAC: Danas
sam uhvatio lisicu! Ovim rukama! Bila je
sakrivena ispod panja, bradavica nabreklih od
mleka. Pustio sam je, u šumu. ŽENA: Ludo!
Znaš li koliko nadzornik plaća za njihovo krzno?
NEZNANAC: Šta me se tiče! Kako ide pesma?
Rodio me patuljak pod hrastovim panjem
Šumski duh me dojio mlekom veverica...
ŽENA: Sinoć je nadzornik rekao da će nas
voditi u grad. Izvodi nas, kao pse. A ti –
nikada nisi bio... Tamo se igra, pije vino. Žene
nose šarene suknje i blistave ogrlice. Hoću da
odem. NEZNANAC: Isplešću ti venac od
poljskog cveća, ugrabiću te i odvesti u najgušću
šumu! Žena se strese. ŽENA: Vetar
postaje sve jači. Vetar donosi Bolest. Treba da
pođemo. Vidi, seva! NEZNANAC: To je svitac.
ŽENA: Vreme je. Posle svake žetve prolazi
Bolest, ubira zaostale plodove. U njenu košaru
ljudi padaju kao snoplje. Zadrži se do zime,
onda pređe tamo, iza brda. NEZNANAC: Kad
padne sneg, tesaćemo malu kuću od leda, sa
sićušnim stolovima i patuljcima koji se
kotrljaju niz ledeni krov. ŽENA: Možda ćemo
biti mrtvi, kad padne sneg. Opet seva!
NEZNANAC: Granje se svija nad nama, vazduh
je mek, svud okolo – gusta, mlečna noć. Mogao
bih je kašikom jesti. Čuješ? Zrikavci! Smrt ne
postoji. ŽENA: Ljudi pričaju o Proroku,
čudotvorcu... Isceljuje umiruće, dodirom
otklanja kužni dah Bolesti. Hoda zemljom, možda
zaluta u ovaj kraj. Priče kojima se leči
zaražena nada. Ukaže se Muškarac. Iz
prikrajka posmatra Ženu i Neznanca.
NEZNANAC: Ne veruješ? Ni u šta? ŽENA: Ni
jedne zvezde! Biće oluje. Žena ugleda
Muškarca, naglo skoči. MUŠKARAC: Tu ste.
Pitao sam se. ŽENA: Kakav si! Lice ti je
crno, ruke garave! Šta se dogodilo?
MUŠKARAC: Izgorela je. Mala štala, sa
ždrepcima. Svi muškarci su dole. Neko će morati
da odgovara.
PRVI ŽIVOT, SLIKA 3.
Imanje. Radnici stoje pred Mladićem.
MLADIĆ: Niko ništa nije video... Štala se
zapalila sama, kao grm kupine, sa dvanaest
ždrebaca koji su njištali radosnu objavu!
PRVI RADNIK: Juče je jedan oboleli zalutao u
zabran, iza imanja. Spalili smo ga. Možda
nepažnjom, slučajem... MLADIĆ: Slučaj ne
postoji! Postoji samo krivica. Koja je uvek
nečija. Kriv je onaj ko raspiruje lomaču, onaj
ko je hrani leševima, onaj ko je potpaljuje,
onaj ko dovlači granje, kriv je onaj ko je
zasadio drvo za potpalu. Ko? Svi ćute.
MLADIĆ: Biće kažnjen onaj ko je kriv. Ili
onaj ko laže. Ko? Svi ćute. MLADIĆ:
Ćutanje je priznanje krivice. Svi ćute, znači –
svi su krivi, znači – svi će biti kažnjeni.
Bolest je sad s druge strane reke. Poslaću po
jednog obolelog i zatvoriću vas u preostalu
štalu, zajedno s njim. Sve vas. Mladić pođe.
Muškarac istupi. MUŠKARAC: Ja znam. Ja
znam – ko je... Mladić zastane.
MUŠKARAC: Ako vinovnik ima smelost zeca i
savest lisice, ako ne preza da žrtvuje desetinu
života skrivajući se iza kukavičkog ćutanja, ja
više neću da hranim ovaj muk koji nam
svima guta glave. Neću, zato što sam krivca
video prošle večeri kako se šunja oko male
štale, s kudeljom u ruci. MLADIĆ: Koga?
Muškarac upre prstom u Neznanca.
MUŠKARAC: Njega! MLADIĆ: Istina?
NEZNANAC: Ja nisam zapalio štalu.
MLADIĆ: Nije istina? MUŠKARAC: Niko ga
nije video. Pobegao, dok smo obuzdavali požar.
Tek kasnije, kada su od štale ostale samo
ugljenisane grede, zatekao sam ga u šumi, s
njom. MLADIĆ: Istina? ŽENA: Bio je sa
mnom. MLADIĆ: A pre toga? ŽENA: Ne znam
gde je bio. MLADIĆ: Istina? Neznanac
ćuti. DRUGI RADNIK: Ni ja mu nisam video
senku cele večeri. TREĆI RADNIK: Rekao bih
da sam ga opazio pored zgrade s vunom, juče, oko
podneva... DRUGI RADNIK: Noćima bunca o ratu
o kom niko ništa nije čuo, o spaljenim i
razrušenim kućama... PRVI RADNIK: Prošle
nedelje je mesečario. Kada sam ga prenuo iz sna,
unezvereno je šištao da treba spaliti, do
temelja! Nisam razabrao šta. MLADIĆ: Istina?
Neznanac ćuti. MLADIĆ: Znači – istina.
Trista šiba, pet dana bez hrane. Svi ostali –
dva dana bez hrane. Prazan stomak krepi duh.
Slobodni ste. Mladić priđe Muškarcu.
MLADIĆ: Ti ćeš izvršiti kaznu. Radnici
se razilaze. Mladić gleda Neznanca u oči
dugo, pronicljivo. MLADIĆ: Zašto?
NEZNANAC: Ja nisam zapalio štalu.
MLADIĆ: Trista pedeset šiba. Svrha kazne
nije fizička bol, već spoznaja krivice. Spoznaja
krivice uzrokuje duševnu patnju, patnja rađa
pokajanje, pokajanje vodi pročišćenju. Zašto?
Jedan od radnika donese korbač. Na Mladićev
znak, radnik svuče Neznancu košulju, udalji se.
Neznanac, go do pasa, ćuti. MLADIĆ: Da
bi mehanizam bio pokrenut, neophodno je
priznanje. Zašto? Neznanac ćuti.
MLADIĆ: Ako priznanja nema, ni
spoznaja krivice nije moguća. Znači – fizička
bol nije dovoljno jaka. Petsto šiba, deset dana
bez hrane. Mladić uruči korbač Muškarcu.
Ode. Tišina. Neznanac progovori blagim,
nezlobivim glasom. NEZNANAC: Pristao sam da
se pokorim svakoj naredbi, povinujem svakoj
kazni. Dozvolili ste da ostanem. Neka se
nadzornikova volja vrši. Pojavi se Žena,
priđe Neznancu. ŽENA: Ja znam da ti nisi...
kako si i mogao!... ali bolje je, što neko...
Hoćeš vode? NEZNANAC: Evo šarene vrpce,
zatakni je u kosu. I smej se! MUŠKARAC:
Odlazi! Žena gleda Neznanca u oči. Ne pomera
se. Muškarac zamahne korbačem, ošine
Neznanca svom snagom. Neznanac tiho jekne.
MUŠKARAC: Jedan!
TREĆI ŽIVOT, SLIKA 4.
Krčma. Zvuci bitke, ne odviše blizu.
U sobi na spratu, pred ogledalom sedi Žena,
češlja kosu.
ŽENA: Stigli su? DEVOJKA: Pre četvrt
časa. Kola su u dvorištu, konji vezani u štali.
Sede za stolovima, galame, gromko se smeju.
Čujete ih? Neki su već ispraznili bokale.
ŽENA: A on? DEVOJKA: Dole, sa ostalima.
Rekla sam mu da ga očekujete. ŽENA: Nije se
setio? Devojka ćuti. ŽENA: Svaki
put, iznova, naginjem se nad bunar, ne bih li
videla čiji mi se odraz ceri sa dna. U
vratima se pojavi Neznanac. Devojka se
ukloni. Žena pođe u susret Neznancu.
Zastane, gleda ga netremice. ŽENA: Tu si!
NEZNANAC: Poslali su me ovamo. ŽENA:
Umoran si, žedan? Noć je odmakla, šta vas je
zadržalo? Kod srušenog mlina put je izrovan,
jesu li se kola opet zaglavila, točak udario o
kamen, kao prošli put? NEZNANAC: Prošli put?
Ah, sve krčme su iste. Zaudaraju na užeglo vino
i krčmarev dupli ceh. ŽENA: Vidi, kod
ogledala – mirta! Usred zime. Prošli su trgovci
s juga, doneli svilu i ukrasno bilje. Jednom si
rekao da voliš miris mirte. Spustila sam
nekoliko grančica kraj uzglavlja. Čekala sam te.
NEZNANAC: Zašto – mene? Od cele trupe –
mene? To godi. Umeš da se umiliš muškarcu.
ŽENA: Ti se ne sećaš... Dolazio si, jednom s
trupom, ali ranije, sam... koliko puta! Ne sećaš
se? Ne? Svaki put prisećaš se mog lika, ponovo
upoznaješ moj vrat i grudi. Od kad te znam,
tvoje pamćenje je pukotina iz koje zija mrak,
ali uvek se iznova nadam da ovaj put, možda...
Koliko je prošlo? Dva meseca, tek... Seti se!
Ležao si na ovom krevetu, širom otvorio prozor
da uđe noć, maramom prekrio ogledalo da ne
gledaš brazgotinu iznad oka. Neznanac se
smeje. NEZNANAC: Moje sećanje vezalo se za
mene kao leš za dželata. Vučem ga toliko dugo,
da sam već zaboravio koga sam ubio. A sobu, zar
vidim? Samo da je postelja meka i da se nečije
telo svija oko mene. Ti mirišeš kao žena.
ŽENA: Seti se, u rano jutro vodila sam te na
reku, brali smo zovino lišće, kupali stopala u
hladnoj vodi. Govorio si da ćeš od moje kose
isplesti sviralu u kojoj će hučati reka.
NEZNANAC: Tvoja kosa mi je poznata, ali zar
sve nemate ista bedra, iste ruke, iste usne koje
sipaju slatke, otrovne reči? One unose nemir u
uzavrelu mušku krv! Dođi! ŽENA: Jednom si mi
doneo mladunče ježa. Stavi ga u postelju, rekao
si, da te čuva od nasrtljivaca i zlih duhova. I
ova ogrlica, od tebe je. NEZNANAC: Sigurna
si? Da sam svaki put bio – ja? I ako jesam, šta
onda? Sad mi je potrebna žena. Napolju besni
oluja. Zagrli me! ŽENA: Ti ne veruješ... Ali
ja poznajem mladež na grudima, i račvasti
ožiljak ispod pupka. Neznanac gleda Ženu
podozrivo. NEZNANAC: Možda sam zaista
dolazio. Vrag će ga znati! ŽENA: Ja nisam
imala druge muškarce. NEZNANAC: Svejedno.
Jedan ili stotinu. Verovaću da me voliš sve dok
mesec ne isisa noć. Ujutru ću biti trom i lenj,
a ti ćeš tražiti novog ljubavnika. ŽENA: Ali
ja neću – Neznanac nestrpljivo privuče Ženu
k sebi. NEZNANAC: Dosta praznog brbljanja!
Poljubi me!
TREĆI ŽIVOT, SLIKA 5.
Krčma. Odjekuju topovi, razležu se
pucnji. Gosti sede za stolovima, piju. Žena
i Devojka ih služe. Pijanac ide od jednog
artiste do drugog.
PIJANAC: Hajde, razgali me, premetni se preko
šanka, jednom rukom podigni ovaj sto, s našom
lepom krčmaricom na njemu. PIJANAC: A tebi,
evo sveće, požderi plamen! PIJANAC: Skoči sa
štale, zabodi glavu u bokal piva! PIJANAC:
Nahvataću ti miševe, bar ih u ovoj rupi ima,
zavrni im šiju, progutaj ih žive! Artisti se
smeju. MUŠKARAC: Idi od nas, nesrećo!
PIJANAC: Platiću vam! Džepovi su mi
prazni... Ali su zato moje duge gaće pune! A i
naopako ih nosim... NEZNANAC: Sedi za naš
sto, crkotino! Častiću te jednim pivom.
PIJANAC: Razdragajte me, pijan sam i star!
Pijanac se stropošta na stolicu.
MUŠKARAC: Cele noći nisam spavao. Napolju
oluja, a u sobi vazduh – krt, lomi se pod
zubima. Grlo suvo, po rukama kao da mravi mile.
NEZNANAC: To prazna postelja golica želju.
Nakvasi grlo, da utrne svrab. Neznanac
nazdravlja Pijancu. NEZNANAC: U tvoje
zdravlje, matori lešu! U krčmu ulazi
Starica. STARICA: Duva, duva, oduvaće mi
glavu s ramena! A onda – matora trupino, glavu
pod mišku i bezglavi put pod noge. Dajte da se
ugrejem! Starica sedne kraj vatre.
STARICA: Preskakala sam mrtve klade, sve dve
po dve, ne bih li stigla ovamo. MLADIĆ: Drum
je još zakrčen... STARICA: Čuješ kako
prašti? Granate oru blato, poljana zaudara na
šalitru i ljudsko meso. MLADIĆ: Biće
primirja, priča se naveliko. Danas, sutra,
idućeg meseca... ŽENA: Dolaziš s bojišta?
STARICA: Jato žena kruži po ledini, ište
sinove. Prevrću nesahranjene, sapliću se o
telesa, zapinju o razbacane udove. Niz poljanu
se kotrlja đulad, mašiš se – ne znaš da l’ je
glava ili đule. Otišle su dalje, za topovima, uz
uniformu prilepljene vaši. ŽENA: Tražiš
nekog? STARICA: Vidi – puna torba znamenja.
Ali mi ne kao lešinari, nikad – prodaj! Svakog
jutra – razmenjujemo: slike, pisma, burme, ako
neka prepozna... Danas mi jedna pokazala
medaljon, mislila – možda... ali nije on!
NEZNANAC: Hej! Je l’ ta hijena iz moje
bratije? MLADIĆ: Ne bih rekao. Ne sakuplja
zlato, već lažnu nadu. Starica opčinjeno
zuri u Neznanca. Prilazi mu polako. STARICA:
Sine? Starica se obisne Neznancu oko vrata.
STARICA: Živ! Živ! Neznanac grubo
odgurne Staricu. NEZNANAC: Oči ti još
gledaju leševe. Ja nisam taj. STARICA: Ne
prepoznaješ? Koliko ima? Dve zime!
Dve zime otkako si otišao. Daj da te vidim!
NEZNANAC: Beži od mene, aveti! Pijanac
progovara, kroz dremež. PIJANAC: Aveti,
aveti! Svud okolo! MLADIĆ: Pre dve zime
uveliko je bio s nama, na frontu. STARICA:
Hajde sa mnom, kući! Što dalje od ovog gliba u
kom se lede kosti. Kući! Neznanac se smeje.
NEZNANAC: I ova žena tvrdi da me zna. Cela
moja prošlost puzi po prljavom krčmarskom podu.
Tu joj je i mesto. Hej! Ima li koga ko vidi moju
budućnost? STARICA: Ti se šališ! I kao dete,
koliko puta! Govorio da u šumi, na drveću, vise
mrtvi ljudi. Ja pođem – samo golo granje, povija
vetar. A ti se smeješ, smeješ! Hajdemo kući.
PIJANAC: Dajte! Ženi mrtvo dete! ŽENA:
Daću ti prenoćište, sutra nastavi svojim putem.
On nije taj koga tražiš. STARICA: Ne! Neću!
Ne bez njega! Zar ne znaš za Boga? NEZNANAC:
Bog? Treća tačka programa. MUŠKARAC:
Svekoliki Božji šar! Artisti se smeju. Jedan
ustane. ARTISTA: U dve vreće naslažemo
raskomadane udove. Publika izvlači i sklapa. Ko
stvori najveću grdobu – odnosi nagradu!
PIJANAC: Sklapamo i slažemo! Raskomadane
Božje udove! ŽENA: Hajde. STARICA: Sine!
NEZNANAC: Vuci se odavde, matora drtino!
Lom prozorskog stakla. Pijanac se sruši
na pod, bez reči. Svi se ukoče. ARTISTA:
Metak! NEZNANAC: U srce. MLADIĆ:
Zalutao...
TREĆI ŽIVOT, SLIKA 6.
Krčma. Paljba, odasvud. Muškarac
nazdravlja.
MUŠKARAC: Za majku kobilu koja nas povija i
doji, greje svojim otrovnim jezikom i štiti
nadutim trbuhom. Za majku kobilu koja preživa
našu publiku, a iz creva izbacuje našu platu. Za
najbržu ragu u kočijama napretka! Za rat! Da još
dugo poživi tegleća marva istorije! U to ime,
pijmo! ARTISTI: Za rat! Muškarac
se spusti na stolicu. MUŠKARAC: Da bacimo
još jednom! NEZNANAC: Kocke su prevrtljive
gospođice. Nikad ne znaš kome će namignuti
svojim šestorim okicama. Ti dobijaš cele večeri.
Opet! MUŠKARAC: Jalov trud. Bestraga joj
glava! Pod košulju se zavukla! Grizu me stenice,
u pustoj sobi. A grize i želja. Ti si srećan
čovek. Naša vrla krčmarica navlači zastore na
tvoj prozor svake noći. I za podbradak me ujela!
Evo je! Umri, bestidnice! Hajde, baci!
NEZNANAC: Nek’ ti ono devojče pirne u kocke,
za sreću! MUŠKARAC: Ta sreća je suviše
žgoljava za moj ukus. MLADIĆ: Oluja besni
već satima. A do granice – svega nekoliko
dana... BOGALJ: Hoćeš preko? Kakva je
razlika? Kuće gore, ljudi ginu i ovde i tamo.
Front je jedan. Bogalj nazdravlja.
BOGALJ: Za rat! Za sve odsečene noge koje
traže svoje vlasnike! ARTISTA: Koliko se već
dugo tvoja vucara? BOGALJ: Tri zime... Ili
pet. Đavo će ga znati! Upala u kljusa, dok sam
bežao. Prijatelj me ostavio u polju, a naši, kad
su me zatekli, odsekli su je, odmah. I pustili
me. Da otpuzim. ARTISTA: Za ratne bogalje!
Bogalji su naša najbrojnija publika!
ARTISTI: Za bogalje! MUŠKARAC: Igramo
još? NEZNANAC: Večeras su mi džepovi rupa
bez dna. Više nemam šta da uložim. Moraćeš da mi
platiš bokal vina. Ili ne: ostavljam te, san je
jači, igraćemo sutra. MUŠKARAC: Čekaj! Ti
imaš šta da uložiš. Imaš – koga. Njeni bokovi
mogu da zavrte čoveku pamet. Samo jednu noć.
Pristaješ? Neznanac pažljivo gleda Muškarca.
NEZNANAC: Što da ne? Hej, ženo, baciću kocke
još jednom. Ulog si ti. Žena se ukoči.
ŽENA: Ne čini to. NEZNANAC: Ja činim ono
što mi se prohte. Bacaj! Muškarac baci
kocke. Smeje se. MUŠKARAC: Možeš bolje?
NEZNANAC: Šta misliš, ženo? Mogu li?
Neznanac baci kocke. NEZNANAC: Ah, prvi
put večeras! BOGALJ: Dobio? Sad, prvi put?
Sreća je kurva, zarazi te kad se najmanje nadaš.
Smej se, curo! NEZNANAC: Izgleda da će se
divlje stenice i noćas gojiti tvojim salom.
Sudbina. Ili ne: sreća mi se večeras podala prvi
put. Pokazaću da nisam nezahvalan – prepuštam ti
je ove noći. ŽENA: Ne! Ja neću!
NEZNANAC: Ti hoćeš ono što ja hoću. Ionako
me umnožavaš u drugim muškarcima. Veruj da je on
ja. MUŠKARAC: Velikodušan si. Svi se
smeju. ARTISTA: Kakva plemenitost! Duševna
veličina! DRUGI ARTISTA: Samo veliki
pobeđuju svoje niske, sebične nagone! TREĆI
ARTISTA: Hej, odigraj jednu partiju sa mnom!
ŽENA: Ne, ja neću... MLADIĆ: Ovaj ili
neki drugi? Kakva je razlika? BOGALJ: Smej
se, curo! I dobro se sad najedi. Sutra te opet
čeka ista večera! Muškarac povuče Ženu.
MUŠKARAC: Hajde!
DRUGI ŽIVOT, SLIKA 4.
Stratište. Mladić, Žena i Neznanac
ukopavaju pogubljene.
MLADIĆ: Vilica utrnula, oči razrogačene od
strave. Mora da je izdahnuo pre nego što su
pucali. NEZNANAC: Taj je poslednji?
MLADIĆ: Danas je u ovu rupu stalo dvanaest.
Ovaj je dvanaesti. I poslednji. NEZNANAC: Da
zatrpavamo! ŽENA: Ne sipaju kreč... Zadah se
širi poljanom, uvlači pod odelo... Strgnuti! Sve
sa sebe! MLADIĆ: Svima su prsti žuti,
istanjeni. Ne prođe ni dva sata – već omršaju. A
nokti – rastu... NEZNANAC: Raste! Duša je u
noktima. ŽENA: Izbaciću! Žena nastoji da
povrati, bezuspešno. ŽENA: Mučnina kljuca,
od jutros. Kada bih mogla da se zavežem u čvor
oko svog vrata. I stegnem. Bežati! Kuda? Svud su
oko nas... NEZNANAC: Eno ga, opet! Gavran!
Čitavog dana zvera, vreba. Jutros – vukao sam
jednog, on mu iskljuvao oko. Šu! Zla srećo!
Dolazi Muškarac. Preko ramena nosi okove.
Spusti ih na zemlju. MUŠKARAC: Skinuo sa
pogubljenih. Okovi osuđenika na smrt donose
sreću. Kažu. MLADIĆ: Kopao si rake. Gde?
MUŠKARAC: Iza ovog šumarka leži još jedan.
Između njih – ledina. ŽENA: Ima i drugih?
Video si? Zatvorenici, kao mi? MUŠKARAC: Oni
nisu kopali rake. NEZNANAC: Oni su – šta?
Šta? A ti? MUŠKARAC: Nisu mnogo vični.
Morali su – nekoliko puta... Žrtve su se dugo
trzale. Muk. MLADIĆ: Koliko ih je bilo?
MUŠKARAC: Ne mnogo. MLADIĆ: Tri? Deset?
Pedeset? MUŠKARAC: Nisam brojao. MLADIĆ:
Ali njima su sudili! Kao i ovima ovde... Sudili
su im? Muškarac ćuti. MLADIĆ: Oni su
krivi. Krivi su? A ti? MUŠKARAC: Ja sam
kopao rake. ŽENA: Misliš – i nas će... Ili
ćemo mi? MUŠKARAC: S ove ili s one strane
puške, zar je bitno? NEZNANAC: Kako s
one? Zašto – s one? Ja nisam kriv! MLADIĆ:
Nikada nisam... ni držao... ja neću!
MUŠKARAC: Bojiš se? Da tane ne izleti kroz
kundak i pogodi tvoju savest pravo u srce?
Tišina. NEZNANAC: Vetar zuji kroz uši...
ŽENA: Kuda? Ne vidiš ih, ali – oni bdiju.
Tamo, u šumarku, motre sa drveća, vrebaju iz
šipraga, nadziru svaki pokret, svaki zamah
lopate. Nabacajte još zemlje! Mladić dohvati
lopatu, rije po zemlji. MLADIĆ: Sudili!
MUŠKARAC: Zaboravljate da ima razloga za
radost: od ovakvih prizora prolazi želja za
hranom. NEZNANAC: Ili – ne! MLADIĆ: Kao
da lopata zapinje o nešto tvrdo, o kamen ili...
kosti! Ljudske kosti, i lobanje! Svi se
okupe, zure u iskopine. ŽENA: Koliko ih je!
MLADIĆ: Bele, isprane... NEZNANAC:
Mlečni zubi zemlje! Ispali – ko zna kad! A tek
sad ih pljuje. MUŠKARAC: Kosturnica! Mi
gazimo blato, ne slutimo da ispod živi mrtvački
grad. Smeju se, piju, orgijaju i bludniče kosti
nepristojno nabacane na gomilu. Žena
pokušava da povrati. ŽENA: Opet – ništa...
MUŠKARAC: Građe je mnogo, hoćemo li da
stvaramo? Novog čoveka. Žbicu po žbicu.
Začuje se rafalna paljba. Svi osluškuju.
MUŠKARAC: Biće truda. NEZNANAC: Grane
šiljcima paraju oblake. Možda se utroba neba
sruči na nas. S ove ili s one strane?
DRUGI ŽIVOT, SLIKA 5.
Stratište. Mladić, Žena i Neznanac sede
među humkama.
NEZNANAC: Pusto, tmurno, i gore i dole.
MLADIĆ: Zamisli – pođeš pravo, niz poljanu,
hodaš i hodaš i sve bude jednako sivo i ne
opaziš kad sa sive zemlje korakneš na sivo nebo
i produžiš tako po nebu naglavce, sve gledajući
obrnuto: i reke i topove i ljude i odjednom
spoznaš da je nebo, u stvari, samo izokrenuta
zemlja. NEZNANAC: Neću na nebo. ŽENA:
Treba obeležiti humke... makar strnjikom.
MLADIĆ: Trnovim vencem i trskom.
NEZNANAC: Po trnje treba u šumu. Ja neću.
Noge tonu u blato – kao da hodam po kaši od
mozgova. Iz šumarka se pomoli Starica.
Primiče se, nerazgovetno pevuši. Zatvorenici
su zatečeni. MLADIĆ: Otkuda dolaziš?
STARICA: Imala sam čedo, Pacovi ga
rastrgoše. Na devetom tavanu, Ispod
stare bačve s vinom... ŽENA: Zatvorena, i
ti? Riješ zemlju, kopaš rake? STARICA: Vidi,
imam kost. Eno ih tamo, još! Hajde da igramo
klisa! Zabošću kost u zemlju, naći ćemo
lobanjicu – jabučicu da nam bude klis.
MLADIĆ: Luda! STARICA: Zamahnuću,
udariću, palicom po klisu. Poleteće, odleteće,
duboko, duboko. Uješće mi jabuku! Zubima ću
crvenperku, zubima se zakačiti, zubima odleteti
pod zeleni oblak. Ali ja nemam zuba! Ja sam
krezuba, gvozdenzuba, gvozdenbuba. Kljucnuće me
onaj gavran, tamo! Žena se smeje. ŽENA:
Hajde, gvozdenbubo, sedi. Oteraćemo gavrana.
STARICA: Zemlja je oćelavila. Tu i tamo
poneki čuperak u kom se gnezde poljski miševi.
STARICA: Lepe su ti haljine. Od kostreti i
crne svile. I njene su bile takve. NEZNANAC:
Šta s ovom? MLADIĆ: Čekaćemo. Odvešće je.
STARICA: Odveli... odneli i zatrpali.
Starica pomno posmatra Neznanca i Mladića.
Priđe Neznancu, unese mu se u lice. STARICA:
Ti si bio tamo! NEZNANAC: Gde – bio?
STARICA: Silovao, zapalio! Ti! NEZNANAC:
Melje, melje, mahnita joj glava! STARICA:
Vukao se za vojskom, upadao u kuće, grabio ono
što je preteklo, a žene, decu... Strvoder!
NEZNANAC: Šta ona to? O kome ona to?
STARICA: Provalio u našu kuću, mene udario,
vezao, kćer tu, na podu... Onda odvukao, u
voćnjak, vezao za jabuku, još jednom, onda
zapalio...! Naterao da gledam... Ti!
NEZNANAC: Laže, veštica! Ja nikad!
STARICA: Gasio vatru i palio i gasio i
palio, smejao se... I ja gledam! Njeni krici i
jabuka u zubima i pucanj...! Neznanac
pomamno udara Staricu. NEZNANAC: Lažeš!
Lažeš! Ja nisam! Ja nikad! Mladić priskoči.
MLADIĆ: Pusti je! Pusti! Mahnita je, zar ne
vidiš! Žena pomaže Starici da se pridigne.
ŽENA: Idi odavde... idi... STARICA:
Ti! Zapalio! Neznanac progovori
klonulim glasom, jedva čujno. NEZNANAC: Ja
nisam... ja nikad... strvoder...!
DRUGI ŽIVOT, SLIKA 6.
Stratište. Žena pokušava da povrati.
Muškarac posmatra Ženu. Neznanac u
rukama okreće svoju cipelu.
NEZNANAC: Zašto – ovolika pertla? Sapliće,
sapinje... Jutros se umotala oko nečije ruke,
dvaput sam se preturio, umalo uskočio u grob!
ŽENA: Klobuča i vri, krene pa se vrati...
gadost! MUŠKARAC: Duva, s nogu. Juče me
jedan u grču stegao za nogavicu. Nisam mogao da
mu rasklopim prste, vukao sam ga tako, kao
kladu. Noga mi je otvrdnula. Pipni, ženo.
Žena okrene glavu. NEZNANAC: I đon!
Zija, kao razjapljena usta leša. Šta s pertlom?
Podvezati stopala, odskakutati dole, niz livadu.
MUŠKARAC: I još dalje, do ledine. I na tebe
će doći red. NEZNANAC: Doći – ne doći, pa
šta! ŽENA: Koliko krtičnjaka, svud okolo!
Izbili najednom, preko noći... MUŠKARAC:
Malopre sam video krticu. Valjuškasta,
uhranjena, sita! Tišina. ŽENA: Muka mi
je... Možda u šumarku... Žena krene ka šumi.
Muškarac pogledom prati Ženu. MUŠKARAC:
U šumarku, iz šumarka, sa dna pustog jarka...
Muškarac se uputi za Ženom. Neznanac
obmotava pertlu oko vrata. NEZNANAC:
Mlitava, kao leš gliste. Zašto ovolika?
Neznanac se obazire. NEZNANAC: Sam?
Danas, u džepu jednog, našao parče hleba.
Pojesti – sad sve ili sad pola? Ako posle pola –
biće ih još, svako po zalogaj i – sad sve!
Neznanac halapljivo žvaće. Začuje se
ženski krik. Neznanac gleda oko sebe.
NEZNANAC: Što buljiš u mene, tim zveravim
očima? Ne dam! Ni mrve! Šu odavde, zla ptico!
Eno, kriče mladunčad u šumi! Misliš – ja ću za
tobom? Glas Žene dopire iz šume: Ne! Neću!
Pusti! NEZNANAC: Ne u šumu. Šumske staze
krivudaju, očas zalutaš, ne nađeš više put,
nikad, ili: okruži te strnjika, uveže, sapne i
hiljadu trnova buši glavu i trup, ili: poždere
te drvo, usisa stablo, i stojiš, raskrečen, crna
smola kaplje mesto krvi. Kud god stupiš – živo
blato. Davi! Kako onda? Miruj. Neko će se
postarati. Nešto će se postarati. Ili – samo od
sebe, izbiće, kao krtica iz zemlje. A gde? S ove
ili s one strane? Na lice ili naličje? Ali –
lice je naličje, napolju je unutra, pertla oko
vrata, steže... Šta me se tiče!
PRVI ŽIVOT, SLIKA 4.
Velegrad. U birtiji, zadimljenoj i
bučnoj. Žena pleše s Gostom. Muškarac
sedi za kartaroškim stolom. Neznanac iz
prikrajka posmatra Ženu.
GOST: Haj, zadigni suknje, više! Više još!
Nek’ damaraju nožice, silno, da zaiskri kamen!
Kremen-kamen, tvoje vrele usne! De, pogledaj me!
ŽENA: Vrti mi se! MUŠKARAC: Obrći, još
jedan krug. DRUGI GOST: Lako kažeš: obrći!
kad ti gizdave odore i zlatne krune idu od ruke.
Na mene neće ni karta ni žena. BLUDNICA: To
je zbog mirisa. Treba te staviti u prozor, da
teraš komarce i muve. MUŠKARAC: Dok su nas
dovodili u grad uveliko su kružile priče o novom
prepadu Bande. Pre nekoliko dana spustili se s
brda, u selo preko reke, usred Bolesti. Divljali
cele noći, pljačkali, pobili... a niko se nije
zarazio. BLUDNICA: Ni kod mene se niko nije
zarazio, a harali su, toliko puta, besplatno i
nekažnjeno. DRUGI GOST: Bolest ne udara na
Bandu. TREĆI GOST: Kažu da su u brdima
orobili sve hramove i pretvorili ih u konjušnice
i štale. MUŠKARAC: Zato su i otporni na
Bolest. Treba im prići. Dve! TREĆI GOST: Ne
idem dalje! BLUDNICA: Pođi sa mnom.
Pretvorićemo moju sobu u štalu hrama. GOST:
Kako se izvija! Struk ti je tanan, bojim se:
prelomićeš se. Da te prihvatim! MUŠKARAC:
Dama herc, okružena pubovima. Jedan će joj
zariti nož u srce. DRUGI GOST: Vražji čovek!
ŽENA: Klonula! Sednimo! Žena i Gost
sedaju pored Neznanca. NEZNANAC: Vrpca ti je
ispala iz kose. ŽENA: Ne pilji u mene! Tvoj
pogled izaziva osip po rukama. NEZNANAC: Dok
igraš, lice ti se zažari a usne podrhtavaju od
slasti. ŽENA: Vazduh je gnjecav, lepi se za
zube. Otvorite prozore! Otvorite, dok još
nije... TREĆI GOST: Ne! Ne večeras.
Gostioničaru, je li vreme? Gostioničar
proviruje kroz prozor. GOSTIONIČAR:
Svetiljke se gase, zastori spuštaju. Ulice su
prazne, jedino se na trgu svetina gura da vidi
Staricu. DRUGI GOST: Juče, na trgu, slepac
je ispio eliksir i progledao. Tu, pred mojim
očima. GOSTIONIČAR: Njene lekarije
sprečavaju zaraze, melemi vidaju rane. Kažu da
Starica spravlja čudotvoran eliksir, koji leči i
samu Bolest! BLUDNICA: Ta je kuvala trave i
za jednu moju sestru, ali ne protiv te bolesti.
TREĆI GOST: Šta mogu trave? Prorok dodirom
isceljuje telo, rečju ozaruje duh. Vraća u život
samrtnike. U krajeve koje pohodi, Bolest se ne
vraća. MUŠKARAC: Video si ga? TREĆI
GOST: Glas o njegovim čudesima putuje brže i od
same Bolesti. BLUDNICA: Ja sam čula da je
Prorok – žena. TREĆI GOST: Besmislice!
BLUDNICA: Zašto ne – žena? Možda – neka moja
sestra. U birtiju ulazi Prosjak. Sakat je,
nema podlakticu leve ruke. PROSJAK: Jeza se
uvlači u kosti. Nema je, još! GOSTIONIČAR:
Narod beži, sklanja se? PROSJAK: Dole, na
mostu, preturila se kola, zakrčila put. Konji
njište, jedna žena ne može da se izvuče, rulja
je psuje i gazi. Treći gost odmerava Drugog
gosta. TREĆI GOST: Krenula te je. Odnosiš
već drugi krug. DRUGI GOST: Izgleda da je
tvojim zlatnicima udobnije na mom delu stola.
PROSJAK: Dajte da se od tog obilja jedna kap
prelije i u moje prazno grlo. DRUGI GOST:
Suviše je velika, zadaviće te. ŽENA: Teraš
mi crvenilo u obraze! GOST: Tvoja bestidna
ramena! Čovek ne može da gleda u njih i da
sačuva bistru pamet. Kupiću ti crvenu maramu!
MUŠKARAC: Kad umrem, namažite mi usne jarko
crveno, da se ne prevare... BLUDNICA: ...i
zabunom pošalju u raj, reče kurva. Volim tu
pesmu. Danas smo je pevale, na ukopu jedne...
Žena se približi Muškarcu. ŽENA: Nisi
više u milosti malih pubova? U nedrima čuvam
novčić. Uzmi ga, možda bude taličan u narednom
krugu. Žena se okrene Gostu. ŽENA:
Igrajmo! PROSJAK: Kći mi boluje od sušice.
Leži sama, u vatri, trese je groznica...
TREĆI GOST: Smeo si da je ostaviš samu? U
ovoj noći? Ne bojiš se? Bludnica se pripija
uz Trećeg gosta. BLUDNICA: Ja se uz tebe
noćas ne bih bojala. DRUGI GOST: Mlada je?
Lepa je? PROSJAK: I još mnogo više!
TREĆI GOST: Treba li joj ženik? DRUGI
GOST: Daću ti pola ove gomilice ako kažeš gde ti
leži kćer. PROSJAK: Vi se izrugujete ubogom
starcu. DRUGI GOST: Ali ja sam ozbiljan:
pola je tvoje ako nam pokažeš put. Ne treba da
strahuješ: zapušićemo sve prozore, dobro
zabraviti vrata. Čuvaću joj strah, dok se ti ne
vratiš. Gde ti je čatrlja? PROSJAK: Ne, to
ne ide... DRUGI GOST: Ne ide ni da išteš, a
da zauzvrat ne nudiš ništa. GOSTIONIČAR:
Hej! U ovoj birtiji onima koji prose odsecamo
šake. PROSJAK: Pustite me da ostanem. Hodao
sam celog dana, noge su mi otežale, leđa bride
kao da sam vukao kola s arnjevima. Uskoro će,
nema vremena, a kuća je daleko. Zavući ću se u
ugao, pritajiti pod stolom, brojaću drvene grede
na tavanici. Samo me pustite dok ne prođe!
GOSTIONIČAR: Tornjaj se u kraj! Neznanac
uhvati Ženu za ruku. NEZNANAC: Hajdemo
odavde, van grada – da tumaramo poljima, ležimo
u grmlju i plašimo slepe miševe. Vratićemo se
pre jutra. ŽENA: Sad? Pre nego što...? Lud
si! Gostioničar zviri kroz prozor.
GOSTIONIČAR: Gluva tama, posvuda. Ceo grad
je utihnuo. Na drugoj strani ulice nešto se
komeša... kao da crkava pseto. Vreme je.
Treći gost odjednom skoči. TREĆI GOST:
Pokaži! DRUGI GOST: Pusti karte! TREĆI
GOST: Svi kraljevi su prošli! Otkud onda...?
Zato te hoće, tri kruga zaredom! Ništarijo!
Treći gost potegne nož, nasrne na Drugog
gosta. Neznanac priskoči. NEZNANAC:
Dosta! Gostioničar odgurne Neznanca.
GOSTIONIČAR: Pusti! Drugi gost zarije
Trećem nož u stomak. Treći gost se
tetura, pada na Prosjaka. Prosjak se
izmiče, unezvereno odbija Trećeg gosta od sebe.
PROSJAK: Beži! Beži! Treći gost, pri
padu, cepa Prosjakovu odrpanu košulju. Košulja
sklizne, otkriva podvezanu levu ruku, celu.
Drugi gost stoji nad mrtvim telom. DRUGI
GOST: Lagao je. MUŠKARAC: Ja nisam video
petog kralja. GOSTIONIČAR: Neka bude. Lagao
je. BLUDNICA: Mrcina! Ionako me ne bi poveo
sa sobom. Gostioničar uhvati Prosjaka za
ruku. GOSTIONIČAR: A ti! PROSJAK: Ja
nisam mislio, nisam hteo... Iznenada,
Gostioničar pusti Prosjaka. Svi osluškuju.
GOSTIONIČAR: Čujete? U daljini? Primiče se!
Ustumaraju se. GOST: Jesu li prozori
dobro zatvoreni? ŽENA: Zapušite otvore,
zatisnite dimnjak! GOSTIONIČAR: Napolje s
njm. PROSJAK: Ne, nemojte! Samo ne napolje!
GOSTIONIČAR: I ovaj leš, što dalje! Da ne
oseti zadah, ne ostrvi se kad bude prolazila.
Drugi gost odvlači leš. PROSJAK: Ja
neću! Ona je tu! NEZNANAC: Ostavite ga dok
ne prođe! PROSJAK: Moja kći, bolesna...
molim vas! GOST: I kćer je izmislio.
PROSJAK: Nisam, kćer nisam, reći ću vam gde,
samo nemojte... GOSTIONIČAR: Brže! Nema
vremena! Neznanac stane na vrata.
NEZNANAC: Oterajte ga, ali ne sad!
GOSTIONIČAR: Obojicu napolje! MUŠKARAC:
Ne njega. Može da se dobije pristojna cena.
Muškarac odgurne Neznanca, snažno ga
udarivši po leđima. Neznanac jaukne,
presamiti se od bola. MUŠKARAC: Ako mu dobro
ispeglamo leđa. GOSTIONIČAR: Hitro!
Muškarac i Gost poduhvate Prosjaka koji se
otima i vrišti. PROSJAK: Ne! Preklinjem vas!
Ne napolje! Ne u Bolest! Muškarac i Gost
izvuku Prosjaka iz birtije, zatvore i zabrave
vrata za njim. ŽENA: Prigušite svetlost.
Prosjak udara u vrata.
PROSJAK: Otvorite! Ako za Boga znate,
otvorite! Tišina. Udarci utihnu.
Gostioničar progovori tihim, muklim glasom.
GOSTIONIČAR: Tu je. Bolest je tu. DRUGI
GOST: Prešla, s druge strane reke. BLUDNICA:
Kroz grad... MUŠKARAC: Grabi u naš kraj.
ŽENA: Dovoljan je dodir – stisak ruke, laki
drhtaj obraza... MUŠKARAC: ...pa da se koža
ospe krastama, velikim kao jaje. Prvi dan.
GOST: Onda, iznutra, po želucu, jednjaku,
usnoj duplji, na stotine malih prišteva... Drugi
dan. BLUDNICA: ...iz kojih kulja crna gnojna
sluz. Treći dan. DRUGI GOST: Onda kraste
počnu da prskaju... Četvrti dan.
GOSTIONIČAR: Ali pre nego što se koža
sljušti, uguše te sopstvena pluća, pretvorena u
gustu kašu. Peti dan. BLUDNICA: Šestog te
bace na lomaču. ŽENA: Ako uđe? Kroz pukotinu
u zidu, rupu na podu? Ako uđe? GOSTIONIČAR:
Bolest nikada ne ulazi. Samo prođe. Neko
kuca na vrata. Spolja dopre ženski glas.
ŽENSKI GLAS: Otvorite! Niko se ne
pomeri. ŽENSKI GLAS: Otvorite, pustite me
unutra! Neznanac krene ka vratima.
NEZNANAC: Otvorite joj! Drugi gost
zadrži Neznanca. DRUGI GOST: Ne prilazi!
ŽENSKI GLAS: Molim vas! BLUDNICA: Kažu –
Bolest se ponekad javi glasom žene, deteta, kuca
i moli, možda se neko prevari, pusti je da
uđe... GOST: Ili uzme na sebe obličje
devojke, ukaže se na prozoru, zove u noć...
Tišina. GOSTIONIČAR: Bubnji sat,
odbrojava korake... Ne još dugo. Tišina.
MUŠKARAC: Ona odlazi... Zar ne osećate?
Odlazi. ŽENA: Odlazi? DRUGI GOST:
Odlazi! GOSTIONIČAR: Rekao sam! Samo –
prošla! BLUDNICA: Već je na kraju grada?
Nema je? Zaista je nema – ili se pritajila?
Gostioničar gleda kroz prozor.
GOSTIONIČAR: Ljudi izviruju kroz prozore,
dva pijanca u kapiji preko puta tuku se oko
flaše, iz burdelja dopiru žagor i smeh.
DRUGI GOST: Da se pije! Da se igra! Gost
uhvati Ženu za ruku. GOST: Nazdravimo!
Muškarac se okrene Gostu. MUŠKARAC: Ali
onako kako se nazdravlja posle velikih pomora:
na život i smrt. GOST: Čemu? Bolest je
prošla, žene se opet smeju na ulicama. Gost
obujmi Ženu oko struka. GOST: Dah ti je
topao a šaka vlažna. Igraj sa mnom!
MUŠKARAC: Vidim da se tvoja smelost
sapliće o nabore ženske suknje. Šta se to čuje?
Mišje srce tuče pod keceljom! Neko drugi možda?
GOST: Ne. Ja ću. Gostioničaru, imaš li
spremljenu burad? Pićemo do dna.
GOSTIONIČAR: Ne večeras. Jedan je dovoljan.
ŽENA: Ja hoću da igram! DRUGI GOST: Nek’
se pije na moj račun – dugo nisam gledao. Donesi
vino iz podruma. Ja plaćam! GOSTIONIČAR:
Neka bude. Bludnica poljubi Muškarca, zatim
Gosta. BLUDNICA: Možda je poslednji.
Gostioničar se vraća, nosi dva mala bureta.
Spusti ih na sto. GOSTIONIČAR: Tražili ste.
U jednom je tucano staklo. Drugi gost
premešta buriće, trese ih. DRUGI GOST: Ništa
se ne čuje! Gluva, do dna! Najbolja burad u
čitavom gradu. MUŠKARAC: Biraj! Žena iz
dekoltea izvadi novčić, pruži ga Gostu.
|