S C E N A : časopis za pozorišnu umetnost
Novi Sad, 2004. broj 1 godina XL januar-mart YU ISSN 0036-5734

d r a m e
Marija KARAKLAJIĆ
MLEČNI ZUB ZEMLJE

  MARIJA KARAKLAJIĆ
Marija Karaklajić, rođena 1978. godine u Kragujevcu. Diplomirala  dramaturgiju na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu. Njena prva drama, „Fausse-attaque, mal parer” (”Lažni napad, pogrešna odbrana”), premijerno je izvedena sezone 2003/2004. u Narodnom pozorištu u Subotici, u režiji Ljuboslava Majere. Sarađivala je kao dramaturg na nekoliko pozorišnih projekata. Trenutno radi kao dramaturg Projekta NovA DramA, u Narodnom pozorištu u Beogradu.
dramaturška beleška

ALEGORIJA – TO JE PAKAO

„Tvoje misli su birale staze, tvoja dela prizivala
utvare. Daješ im obličja svoje krivice.”
 
(Marija Karaklajić: Mlečni zub zemlje)

Sve je suvišno, zato što je sve prošlo: vreme, patnja, čovekove bezbrojne iluzije, čak i sama Priroda. Jer, sve je smešteno u rđavoj beskonačnosti odlagane, ali i već odavno okončane tragičnosti, koja se večno odigrava pod zaleđenim svetlom ponovljive i ponavljane Apokalipse. Eto ponajbližeg određenja „dramskog zapleta” komada Marije Karaklajić MLEČNI ZUB ZEMLJE, tematski, stilski i žanrovski izuzetnog ostvarenja, čija pojava bitno doprinosi raznovrsnosti i vitalnosti najnovijeg talasa u srpskoj dramaturgiji.
Tri su „životne staze” i tri dramske dimenzije/jezgra u MLEČNOM ZUBU ZEMLJE, priči čiji protagonisti, ispod maske univerzalnih imena (Neznanac, Žena, Mladić, Starica i slično), predočavaju beskrajni repertoar individualizovanih patnji, zabluda, košmara i, nadasve, zaborava. O tim stazama (stvarnostima, linijama akcije i reakcije, ambijentima) tek će mali deo biti rečen ako ih formulišemo kao zadate oznake: Imanje, Tamnica i Front. Jer, Marija Karaklajić ovom kombinacijom simultanosti i paralelizama ne samo što na dramski reljefan a značenjski univerzalan način sučeljava socijalnu dramu, antiratnu parabolu i metafizičku apsurdnu igru – nego, u drugom i trećem planu, sve ove nizove situacija i skupove/snopove odnosa sjedinjuje u snažan, dijaloški pregnantan a stilski raskošan iskaz o složenom, višeznačnom planu egzistencije koji bi se mogao (i morao) nazvati antropološkim. Likovi-arhetipovi ovog komada hode istovremeno kroz više psiholoških i iluzionističkih ravni, da bi nam – od sela opustošenih kugom do krčmi sa „psima rata”, od bordela i zatvora do pozornica prezrenih putujućih glumačkih družina i zagađenih pejzaža „postmoderne prirode” – predstavili višeznačnu i opet bolno aktuelnu povest o neizdrživoj patnji, jadu i besmislu, koje ne leče ni otpor, ni ravnodušnost, ni zaborav:
„NEZNANAC: Ja ništa nisam mislio, ništa nisam uradio...
HOR: Ako jesi?
HOR: Hoću da odem. Navući ću cokule s debelim đonom, odenuću novo ruho. Zajahaću vrtuljak i odjezditi duboko pod zemlju.
HOR: Navlačiš živote kao nova odela. Dok se u jednom šepuriš ili ga sa sebe besno trgaš, druga držiš pod ključem. Ti si njih zaboravio, ona tebe nisu.”
U fascinantno mračnim, specifično postavljenim a ipak organski isprepletanim svetovima Karaklajićkinog komada, ljudi lutaju, laviraju, glavinjaju i umiru u močvarama socijalnog ropstva, bezakonja, državne presije, kriminalnog terora, ratnih razaranja i epidemija kosmičkih razmera. A nepojamni repertoar bola i trpljenja kome su podvrgnuti protagonisti – sam za sebe postaje opravdanje i menjanja iluzionističkih sredstava (imena, maski, odnosa) i rastuće dramske entropije. Društvo je već s onu stranu propasti, emocije se uokviravaju rastućom ravnodušnošću, razum se sveo na poslušnu mašinu Zla, Priroda se preobrazila u sinonim za Bolest. Stoga nije nimalo iznenađujuće da se glavni protagonist drame Neznanac, posredstvom višeplanske gradacije (otpornost na bolest – ali i bolovanje od zaborava; slepilo i proročki strah, spremnost na najdublju patnju i nestanak lične etike), postepeno oblikuje kao istovremena metafora/figura Isusa, Edipa i Majke Hrabrost:
„NEZNANAC: Treba da se vešam? Da svojom smrću zabavljam puk, za parče čokolade i jedno jaje? Zašto ne?”
 
„ŽENA: Opet – ništa...
MUŠKARAC: Građe je mnogo, hoćemo li da stvaramo? Novog čoveka. Žbicu po žbicu.”

”STARICA: Izrovana leđa znak su nepredvidive, buntovne prirode. Kažete: slučaj. Šta ako se ponovi? Šta ako se pomami, počne da grize, grebe, da se rita i ujeda? A maniri? Raspoloženje? Šta ako podriguje, ispušta gasove, pljuje u lice kao kamila? Ako je slabih živaca? Razdražljiv? Ako se lako uzrujava, dobija tikove, nekontrolisano dršće, skiči, cvili i jeca? To može biti neugodno. Mogu li leđa da jamče za njegovu narav?
MLADIĆ: Karakter mu je blag, narav krotka. Pitom je i odan.
STARICA: Zašto se sad trese, balavi i beslovesno mrda glavom?”

U svetu izgubljene prošlosti i otrovane budućnosti, u kosmosu instrumentalizovanog razuma i patnje kompromitovane ravnodušnošću ali i samom količinom nasilja (dvostruko zasićenje), dramski iskaz MLEČNOG ZUBA ZEMLJE prestaje da bude tragedija. Jer, ako prvobitni tragični junak ne može da nađe utehu čak ni u ”slobodi izgubljenog pamćenja”, onda se tragička postavka odnosa preobražava u ono što je Benjamin najtačnije opisao kao „žalosnu igru” (Trauerspiel, play of mourning), a teatarska igra postaje antropološka alegorija. U toj iscrpljenoj i iscrpljujućoj Apokalipsi, nalazimo samo jednačinu smrti u čijem finalu zemlji preostaje da iz svoje utrobe izbacuje, kao „mlečne zube”, skelete i lobanje. Negde blizu zaključka svog spisa „Naš odnos prema smrti”, Frojd priziva staru poslovicu si vis pacem, para bellum, to jest „ako želiš da sačuvaš mir, spremaj se za rat”, i parafrazira je tako što ispisuje si vis vitam, para mortem, ili „ako želiš da izdržiš život, pripremi se za smrt”. Sa svoje strane, posredstvom MLEČNOG ZUBA ZEMLJE, Marija Karaklajić nam svojom alegorijom saopštava: ako želiš da obnoviš Igru, moraš proći kroz Pakao. Dobrodošli.

Svetislav JOVANOV


LICA:

NEZNANAC
ŽENA
MUŠKARAC
MLADIĆ
STARICA
HOR  prosjaka i skitnica, preuzima obličja drugih lica u drami; broji šestoro članovaI

Hor uvodi Neznanca.

HOR: Ovo je legenda o čoveku koji je bio.
U ratu?
Sad je mrtav. Gde je sad?
Zna li?
Kuda.
Mrtav je.
NEZNANAC: Dajte mi vode!
Obnevideo, prljav, bos, Neznanac posrće.
HOR: Mesta! Mesta za kralja!
HOR: Padamo na kolena, klanjamo se Tvojoj slavi, čelima ljubimo zemlju po kojoj hodiš!
HOR: Bauljamo po vrletima, puzimo kroz jaruge, tumaramo kroz klance i pustare. Noćimo po svratištima gde nas grizu stenice i kradu debeli krčmari. Gacamo po blatu, ranjavih stopala, šiba nas sunce, umiva suv vetar. Po nama se nahvatala prašina kao skrama, cedimo je iz očiju, muljamo po ustima mesto užeglog hleba. Osluškujemo gnjecavu mahovinu, usmeravamo se ka svetlosti zornjače, vrtimo u istom krugu. Po panjevima crtamo putokaze, ali ih kiše spiraju, a šumski duhovi brišu. Zaboravili smo kada smo pošli, pre sedam dana, nedelja ili godina, ali znamo kuda smo krenuli i znamo da smo tu. Naš kralj je mrtav, ali ga krepkost još služi, korak mu je siguran, a pogled čvrst. Kruna i žezlo blistaju sjajem njegove moći!
Hor na Neznančevu glavu stavlja venac od slame, u ruku mu gura leskov prut.
HOR: Tvoja veličina pred Tobom stupa! Predajemo se Tebi, Najsvetliji! U našu odanost ne sumnjaj, lažljive osmehe i pretvorna srca ovde nećeš naći.
HOR: Put je dug, još nam mnogo predstoji. Njegova je Visost željna tople postelje i vrućeg hleba.
HOR: Naše postelje su raspremljene, žitnice otvorene, a žene i kćeri čekaju na Tebe, Najmoćniji. Ali pre no što utoliš svoju glad, utaži našu! Govori nam! Svojim mudrim rečima obasjaj slepilo našeg neznanja, tamu naše prostote. Govori!
Neznanac baulja, sa rukama pruženim ispred sebe, kao slepac.
NEZNANAC: Vode!
HOR: Vode? Zar je to sve što ćemo čuti, Najmudriji?
HOR: Možda naš kralj ne zna da kiti reči kojima se budi nada, ali njegova je lepota nesvakidašnja, a srce toplo i meko kao sveža kravlja balega.
Neznanac trlja oči.
NEZNANAC: Ništa ne vidim!
HOR: Šta želiš da vidiš, Svevideći?
HOR: Mi vidimo. Ljuštimo pomrčinu kao koru s drveća.
HOR: Šuma je gusta. Mi ćemo je poseći, ne bi li naš kralj razabrao put.
HOR: Ali kralj je sada tu. Ono što danas zna, čega se danas seća, sutra će uzalud tražiti u hrpi posečenih stabala.
Neznanac se zatetura, padne.
HOR: Stopala Vašeg Visočanstva puna su trnja.
Hor vadi Neznancu trn iz noge. Neznanac tiho jaukne.
HOR: Kralj je mrtav. Još uvek to ne zna.
HOR: Mrtav si. Kojim putem sad?
Hor oduzima Neznancu kraljevska odličja, pobegne.
NEZNANAC: Ništa ne vidim...

PRVI ŽIVOT, SLIKA 1.

Imanje.
Neznanac leži na tlu.
Dotrči Žena, s vilama u ruci. Ustremi se na Neznanca.
Muškarac dolazi za Ženom.

MUŠKARAC: Zatuci životinju!
Neznanac bespomoćno zaklanja lice rukama, mumla.
MUŠKARAC: Šta čekaš? Bolestan je!
Žena okleva.
ŽENA: Nema crnih krasta po licu. Odeća mu je dronjava i iscepana, ali su ruke bele kao u deteta. Zašto mumlaš? Zini! Čuješ, zini!
Žena gura šiljke Neznancu u usta.
ŽENA: U duplji nema gnojne sluzi.
MUŠKARAC: Ko si? Odakle dolaziš? Jesi li bolestan, ranjen? Jesu li te napali? Zašto ne ustaješ? Oči su ti podnadule. Dolaziš iz daleka? Iz brda? Jesi li bolestan?
Neznanac rukama daje nerazumljive znake.
ŽENA: Nem je!
NEZNANAC: Vode!
Žena i Muškarac ćutke posmatraju Neznanca.
Žena se udalji.
MUŠKARAC: Pre tri dana zatekli smo dvojicu, tela prekrivenih krastama. Vukli se, previjali po zemlji, bljuvali vlastitu utrobu. Dotukli smo ih, a leševe spalili. Eno, tamo, gomilica pepela. Vidiš?  Svud po imanju gomilice pepela.
Žena se vraća s kofom vode.
Neznanac zagnjuri lice u kofu, halapljivo pije. Trlja kapke, polako ih otvara.
ŽENA: Lep si. Kako ti je ime? Odakle dolaziš?
Neznanac ćuti.
Muškarac dohvati vile.
MUŠKARAC: Nećeš da govoriš?
Neznanac izbezumljeno vrti glavom.
NEZNANAC: Ne... ne sećam se.
MUŠKARAC: Laže. Ubijmo ga.
ŽENA: Ne.
Neznanac govori brzo, plaho, gutajući vazduh.
NEZNANAC: Bio je rat, gorele kuće, kamen na kamenu, a gore, iznad nas?  I pucalo se, metak u oko, nož pod grlo, a ja sam – ja sam – jama, pet hvati duboka, u noći, pljujem zemlju, plamti lomača, veliki rat, a iznad nas? I njišti konj i žena bez lica, a ja sam – i šiklja i bode i seče, gomila šaka bez prstiju, krik u tami, a iznad nas? Žut mesec, rascopana lobanja.
MUŠKARAC: Rat? Ko ratuje? Gde?
NEZNANAC: Tu.
MUŠKARAC: Lažeš. Ni ovde ni u susednim oblastima najstarije glave ne pamte poslednji rat.
ŽENA: Možda – Banda?
MUŠKARAC: Video si ih? Govorio s njima? Bio si u brdima?
ŽENA: Jesu li te oni napali?
NEZNANAC: Ne znam... Ne znam ko sam... kako sam dospeo ovamo... Moja prošlost počinje od trenutka kad sam vas ugledao. Mogu li da ostanem?
MUŠKARAC: Ne verujem mu. Ubijmo ga.
ŽENA: Ove nedelje ostali smo bez trojice radnika. Sezona žetve se bliži.
MUŠKARAC: Mršav je i slab za rad u polju. Ali neka nadzornik odluči. Ako dobiješ dozvolu da ostaneš, predaćeš svoju slobodnu volju nadzorniku. Niko ne zna ko je vlasnik imanja. Nadzornikova vlast neograničena je. Pokorićeš se svakoj naredbi, izvršiti svaku zapovest, povinovati se svakoj kazni.
NEZNANAC: Rado se odričem slobode koju daje izgubljeno pamćenje.
ŽENA: Dođi. Daću ti večeru, spavaćeš u maloj štali, sa ždrepcima.
Neznanac  pođe za Ženom i Muškarcem.

II

Hor okruži Neznanca.
HOR: Bio je rat, a ja sam – ja sam –
HOR: Na čijoj strani si ti bio?
HOR: Prsti su mi pocrneli, dlanovi ispucali, žuljevi su tvrđi od kamena. Srp je uz šaku srastao, s njim spavam, njime se umivam, njime zmijska leđa u polju gladim. A ruke su bile meke kao u deteta. Glava je otežala, telo umorno, noge traže počinak.
HOR: Dok ne takneš svaki struk žita, ne ugaziš u najmanju brazdu, ne posečeš i poslednji klas, noge će te nositi s jednog kraja na drugi. Iz jednog života u drugi.
NEZNANAC: Hoću da odem.
Neznanac stoji u mestu.
HOR: Kud god da pođeš – tu si. Trupkaš u mestu, ideš u krug, vrtiš se na vrtuljku s kog se svojevoljno ne silazi.
NEZNANAC: Ja ništa nisam mislio, ništa nisam uradio...
HOR: Ako jesi?
HOR: Hoću da odem. Navući ću cokule s debelim đonom, odenuću novo ruho. Zajahaću vrtuljak i odjezditi duboko pod zemlju.
HOR: Navlačiš živote kao nova odela. Dok se u jednom šepuriš ili ga sa sebe besno trgaš, druga držiš pod ključem. Ti si njih zaboravio, ona tebe nisu.
NEZNANAC: Ja ništa nisam –
HOR: Tvoje namere su dela, ali tvojih dela nema.
HOR: Mrtav si.
HOR: Kojim putem sad?
Hor se raziđe.
Neznanac stoji u mestu, mlitavo, bespomoćno.

DRUGI ŽIVOT, SLIKA 1.

Tamnica –- preuređena bočna soba krčme.
Iz glavne prostorije sve vreme nerazgovetno dopiru pijani, razuzdani, lascivni glasovi.
U tamnici su trojica zatočenika.
MLADIĆ: Koji je od vas dvojice?
Muškarac i Neznanac sede svaki u svom uglu.
MLADIĆ: Ko je išarao ceo zid?
MUŠKARAC: Ova soba tupo odjekuje, kao kad udaraš maljem po presnom mesu. Trunke lete na sve strane, kao reči. Malj! Malj! Malj!
MLADIĆ: Crtica je bilo... bilo ih je... ne mnogo... A ti si ih dodao bezbroj! Ili ti? A bilo ih je, otkako sam ovde, za svaki dan po jedna, bilo ih je...
MUŠKARAC: Trideset, tri ili trista, zar nije svejedno?
MLADIĆ: Nije! Meni nije!
MUŠKARAC: I tebi je. Zar ne osećaš kako ti ravnodušnost puzi po želucu, izjeda utrobu i grči creva?
NEZNANAC: To je glad.
Muškarac podrigne.
MUŠKARAC: Prokleta cipela! Klopara u stomaku!
Muškarac odgurne izanđalu, izjedenu cipelu.
MUŠKARAC: Glođem je danima, ali glad je prepredena, glad je majka mudrosti. A od cipele – ništa. Guma mi odskače u želucu, a usta se suše od obućarskog lepka.
MLADIĆ: Kada bi se u cipelu gledalo kao u dlan: opipavaš brazde, poderotine, neravnine na đonu, među prstima drobiš prašinu i znaš: u kakvim krčmama je vlasnik pio, u koje bordele zalazio.
MUŠKARAC: Vlasnik je sad okružen i  jednim i drugim.
Muškarac udara po zidu.
MUŠKARAC: Dosta! Zveri pijane!
Mladić zagrize cipelu, pljune s gadljivim izrazom lica.
MLADIĆ: Vlasnik je prošao mnoge frontove, s provijantom u jednoj, a krivim kantarom u drugoj ruci.
NEZNANAC: Hoćeš moju? Da gledaš u nju.
MUŠKARAC: Tvoju cipelu pamćenje sigurno služi bolje nego tebe.
Iz susedne prostorije začuju se dva – tri pucnja, ženski krik.
Neznanac se sklupča u svom uglu.
NEZNANAC: Ja ništa nisam uradio!
MLADIĆ: Dosad nisu pucali.
MUŠKARAC: Rat je. Pijani preki sud. Pet krivaca i tri kurve na gomilu, zatvoriš oči, opališ nekoliko puta, pa šta kome sudbina udeli.
NEZNANAC: Ja nisam kriv...
MUŠKARAC: Svi su ovde krivi.
MLADIĆ: Možda... niko nije ubijen.
MUŠKARAC: Možda. Navikni se.
MLADIĆ: Na šta? Na smrt, ubistva, progone, vešala, rovove i puške?
MUŠKARAC: Ti nisi bio na frontu, ne znaš šta je smrt. Ali on možda zna. Samo se ne seća. Ili ne želi da se seća.
NEZNANAC: Ja ništa ne znam...
MLADIĆ: Ali ja znam! Jednom, kad se rat završi, kad iz humki bude iznikao korov, a od drvenih kundaka budu tesane svirale, iz svih patnji i stradanja izrašće nov čovek, plemenit i čist!
MUŠKARAC: Kreštiš u prazno, kao čegrtaljka. Sećaš li se vremena pre rata? Vremena pre rođenja? Rat će trajati sve dok iz svakog i poslednjeg živog stvora ne iznikne gust korov.
Iz susedne prostorije ponovo dopre razuzdan smeh.
MUŠKARAC: Čuješ? Rat je neuništiv.
Neznanac se pridiže.
NEZNANAC: Ne znam zašto sam malopre... mora da je glad. U gladnom stomaku svakakve slike! Rastu i grizu...
MUŠKARAC: Budi zahvalan gladnom stomaku, na svakoj slici, kad je već tvoj mozak sasvim sit.
MLADIĆ: Ti si srećan čovek. Nemaš ni imena ni prošlosti, rođen si juče, u tamnici, čist. Pomisli, šta bi sve mogao da budeš!
MUŠKARAC: Pomisli, šta si sve mogao da budeš. Razbojnik.
MLADIĆ: Dobročinitelj.
MUŠKARAC: Ugnjetač.
MLADIĆ: Utešitelj.
MUŠKARAC: Krvolok.
MLADIĆ: Izbavitelj.
MUŠKARAC: Glavoseča.
MLADIĆ: Milosrdnik.
MUŠKARAC: Silovatelj. Oceubica. Čedomorac. Ovde ti je mesto.
NEZNANAC: Praznina u glavi, kalup za vaše reči! I strah! Ja želim, ali ne mogu. Kad bi bar glad prestala!
MUŠKARAC: Prestaće, kad se crvi koji ti sad jedu utrobu, razmile po očnim dupljama, dole, pod zemljom.
MLADIĆ: Prestaće, kad se iz ovog blata izdigne nov čovek, oslobođen tereta prošlosti, kao ti, čistih ruku, lišen sećanja na gadost i ljudski vonj.
Pucanj.
Sva trojica se umire.
Odjekne ženski smeh.
Svako se povuče u svoj ugao.
MLADIĆ: Crtica je bilo... bilo ih je... ne mnogo...
Muškarac podrigne.
MUŠKARAC: Prokleta cipela!
NEZNANAC: Nov čovek... nov čovek...

III

Hor se približi Neznancu.
HOR: Tri staze vode kroz šumu, na sve tri mrtav putnik stupa.
HOR: U torbi nosi samo svoju savest.
HOR: Tri klupka namotava, tri tanka konca sledi.
HOR: Sve tri staze nose odredištu, i nijedna, sva tri klupka biće namotana, i nijedno.
NEZNANAC: Jato vrana! Bežite od mene!
HOR: Sva tri konca biće prekinuta.
HOR: Po šumskim stazama ne gazi se nasumice, njihove su ćudi  promenljive a dužine im nisu podjednake. Putnik ne zna šta ga na sledećem zavijutku vreba.
HOR: Svaka staza svoju putanju upisuje.
HOR: Jedna se kotrlja niz strmine, vrze po šikari, davi se u živom blatu.
HOR: Druga vijuga za puzavicom, obmotava poleglo granje, zalazi u vučje leglo.
HOR: Treća puzi kroz gustiš, zapinje o korenje, uvire za ponornicom.
HOR: Svaka staza stvara novu javu.
HOR: Dato ti je da svim trima uporedo hodiš. Trnje koje u jednoj ne posečeš, izrasta u drugoj. Blato koje u drugoj ne pregaziš, davi te u trećoj.
NEZNANAC: Nije meni dato ništa što ne želim da uzmem!
HOR: Jedna java ne čuva sećanje na drugu.
HOR: Ali utvare su uvek iste. Jedan muškarac, jedan mladić, jedna starica, jedna žena. Slede te u stopu.
HOR: Posvuda – sablasti. Putokazi duž svake staze.
NEZNANAC: Puškom! Sve prikaze i aveti!
HOR: Tvoje misli su birale staze, tvoja dela prizivala utvare. Daješ im obličja svoje krivice.
NEZNANAC: Ja nisam kriv!
HOR: Vreme je da putnik pođe. Sam.
HOR: U svetu pričina i slika, svaka se staza završava smrću. Već mrtav, umrećeš još tri puta.
Neznanac zamahne ka horu.
NEZNANAC: Graktave laži!
HOR: Mrtav si.
HOR: Utvare svedoče tvoju krivicu, one su staza, one su put!
Hor se razbeži.
Neznanac potrči za horom, stane. Sam je.

TREĆI ŽIVOT, SLIKA 1.

Front.
Iz daljine neprekidno dopire puškaranje. Gruvanje topova odjekuje potmulo, preteće.
Neznanac, s torbom o ramenu, prebira po tlu.
Mladić sedi, leđima okrenut Neznancu.

NEZNANAC: Danas sam ubio dvojicu. Kada smo krenuli iz rovova, prsa u prsa. Jedan je naleteo na bajonet, svom snagom, umalo da mi izbije pušku iz ruke. Osetio sam kako mu vrh šiljka raseca rebro, krto kao dvopek.
MLADIĆ: Ne prestaje već nedelju dana. Tanad te zviždukom budi, topovi sviraju povečerje, umesto Očenaša.
NEZNANAC: Drugom sam prosvirao metak kroz utrobu. Zurio je u mene tupo, svojim dahtavim, žabljim očima. Ali celog dana taj zvuk – kao kad se lomi dvopek... Kožni remen!
Neznanac baci opasač u stranu.
NEZNANAC: Izrešetan...
MLADIĆ: Pogledaj, večernja rumen na zapadu. I krvavo sunce.
NEZNANAC: Danima – ništa. Dva prstena, mesingana. I jedan izanđali koporan, ali ceo. Uboga je ova vojska. Svaka vojska.
MLADIĆ: Moja kći uvek vrišti od straha kad vidi crveno sunce. Grca da je to đavo zatvorio jedno oko, a drugim žmiri i seva. Uzalud je žena i ja utišavamo. Đavolje oko! Tad joj je bilo šest.
Neznanac podigne prsten, zagrize ga.
NEZNANAC: Mesing! Leševi su sve siromašniji. Kraj rata je blizu.
MLADIĆ: Jutros je jedan dugo umirao pored mene. Metak mu je ušao kroz stomak i zalutao negde u telu. Niko nije mogao da ga nađe. Kad su pitali ranjenog mladića šta ga boli, rekao je: Srce! I tako je umirao od srca. Satima. Hajdemo odavde.
Mladić ustane. Stresa se.
MLADIĆ: Vetar je jak. Podilaze me žmarci, mile po meni kao crvi. Hajdemo odavde, u rov, bilo kuda, što dalje od ove kosturnice.
NEZNANAC: Vidi, sat! Još radi. Ovom je noga smrskana, lanac se upetljao. Pomozi mi.
Mladić se sagne. Naglo ustukne.
MLADIĆ: On... on još mrda...
NEZNANAC: Pa?
MLADIĆ: Stani! Izdiše...
Mladić i Neznanac gledaju u beživotno telo pred sobom.
Neznanac se sagne, izvuče sat. Prisloni ga uz uvo.
NEZNANAC: Tik-tak. Kao srce...
MLADIĆ: Jedan od retkih kojima će ostati upamćen tačan dan i čas.
Neznanac opipava leš. Iz unutrašnjeg džepa izvadi pismo. Čita.
NEZNANAC: ‘’Najdraži moj...’’  Vidi se da je skoro prispeo. Žene ga se još uvek sećaju.
MLADIĆ: Pismo je još toplo, od tela. Hajdemo odavde.
NEZNANAC: Rano je.
MLADIĆ: Ne natrag.
Neznanac se uspravi.
MLADIĆ: Znam vođu putujuće trupe. Idu po frontovima, razonode vojsku, i jednu i drugu. Iluminacije, snagatori, nakaze. Prolaz im je svuda slobodan.
NEZNANAC: Tražiće nas.
MLADIĆ: S njima možemo do granice. Ja ću preko, a ti – kud te volja nosi!
Neznanac ćuti.
NEZNANAC: Nek’ ide k vragu! Dva mesingana prstena! Samo da nađem dobre cokule.
MLADIĆ: Taj što je natrčao na bajonet, svom snagom…
Neznanac skida cokule s leševa, proba ih.
NEZNANAC: Ove su dobre! Ima mesta u njima, a nisu prevelike. Kao grob.
MLADIĆ: Misliš da je namerno? Na bajonet...

TREĆI ŽIVOT, SLIKA 2.

Front.
Pucnjava ne prestaje.
Putujuća trupa na odmorištu, artisti uvežbavaju program.
Pomoćnik steže omču oko svog vrata, proverava izdržljivost i čvrstinu konopca.

MUŠKARAC: Naš poziv je plemenit. Uveseljavamo narod, odvraćamo misli od nesreće i smrti. Zalazimo u razrušena sela, ne drhtimo pred prvom linijom fronta, koliko smo puta izvodili tačke na još toplom i neprohodnom bojištu. Zadovoljstvo publike najveća nam je plata. Strepeći za žonglera  ona ne vidi provaliju nad kojom sama visi, rugajući se našim nakazama zaboravlja svoju obogaljenost i smrad. Uzimamo samo ono što nam daju. Oficiri – cigarete, čokoladu, poneki obdaren darežljivošću ili predosećanjem skore smrti i pokoji zlatnik. Seljaci – mleko, tuce jaja, ražani hleb, a za redove izvodimo i bez plate. Ne gledamo uniforme, epolete, zastave. Za nas je svaki vojnik isti: željan smeha, čiste savesti i zaborava.
MLADIĆ: Ako nas budu tražili?
MUŠKARAC: U klanici, među mrtvim i pokopanim telesima? Već su dvaput pljunuli za pokoj vaše duše. Ovde ćete biti od koristi, uvek treba neko da sklopi i rasturi pozornicu, pogura kola iz blata. Do radne snage teško se dolazi. Sve što je muško, ili ratuje ili na jednoj nozi skače a drugu nosi u zubima. Ali pripazite, i ovde se glava lako gubi. Zalutali meci. Od jutros smo već ostali bez jednog.
POMOĆNIK: Kažu – biće primirja. Zato se ovoliko puca, da se potroši preostala municija.
MUŠKARAC: Zlo slutiš! Primirje vodi miru a mir nas ostavlja bez posla. I artista je sve manje. Prošle nedelje, nekolicina pijanih vojnika uhvatila gutača vatre i rasporila mu trbuh. Da vide je li spržen iznutra. A ti? Vižljast si i lak, umeš li da se premećeš preko glave, savijaš u struku, da balansiraš na tankoj žici?
NEZNANAC: Možda sam i umeo. Moja je glava prazna mešina, a telo uzica koja je veže.
MLADIĆ: On nema ni pamćenja ni prošlosti. Našli smo ga jedne noći, sklupčanog u rovu. Odeća mu je bila poderana, a iz rane na nozi liptala je krv. Od tada je sa nama.
MUŠKARAC: Ti si slobodan čovek.
NEZNANAC:  Rođen usred rata; zaborav čuva od odgovornosti. Dugo smo hodali, stopala nam se lepe za đonove. Ima li hrane, žena?
MUŠKARAC: I jednog i drugog biće u izobilju kad stignemo u prvu krčmu.
Pomoćnik se stropošta na tle, bez glasa, s omčom oko vrata.
Artisti mirno nastave vežbanje.
MLADIĆ: Obesio se!
Muškarac se približi Pomoćniku.
MUŠKARAC: Metak. Kroz čelo. Ovo je drugi danas. Uvežbavao je novu tačku, publika bi pomahnitala od radosti. I? Šta sad?
Svi ćute.
MUŠKARAC: Preuzeću je na sebe. Ti ćeš mi pomoći.
NEZNANAC: Treba da se vešam? Da svojom smrću zabavljam puk, za parče čokolade i jedno jaje? Zašto ne?
Prbližava se Žena s brkovima.
ŽENA S BRKOVIMA: Kipti i raste! Sunce kao raspukla dinja, gnjili iznutra, pljuje trulo seme po njivama. Gle! Plug o kamen! Na pola! Blato blatu! Zemlja proždire i bljuje. Ište, drobi, melje! Raste korov, niče dete, vonj truleži u krilu majke.
MUŠKARAC: Žena s brkovima. Prošle jeseni silovala su je trojica-četvorica. Od tada – glava ne zna šta jezik smera.
Žena s brkovima priđe Neznancu.
ŽENA S BRKOVIMA: Oči su ti tačkaste i žute, kao sitan pesak. Moje suknje su šarene, na njima raste trava a senke su duboke. Dođi, odmori se! Ali ne slušaj lukavu zmiju! Njenim bedrima teče olovo. Ispiće ti oči!
Neznanac se smeje.
NEZNANAC: Idi od mene!
Žena s brkovima povuče Pomoćnikovo telo.
ŽENA S BRKOVIMA: Pod zemljom, duboko, krtica rije. Noktima će iskopati najmekšu postelju.
MUŠKARAC: Hajde, pomozite joj. Vreme je da se kreće.
Mladić i Neznanac poduhvate leš.
ŽENA S BRKOVIMA: Rije, duboko, pod zemljom krtica rije...

TREĆI ŽIVOT, SLIKA 3.

Front.
Plotuni, u daljini.
Muškarac i Neznanac izvode tačku programa.
Na pokretnom postolju, pred Učesnikom iz publike, kleči Muškarac s omčom oko vrata. Učesnik drži u ruci drugi kraj konopca. Deli ih tanka drvena pregrada sa usečenim prorezom kroz koji Učesnik i Muškarac mogu da posmatraju jedan drugog.
Neznanac stoji uz njih, obraćajući se Učesniku i publici koja je, sudeći po žamoru, prisutna u velikom broju.

NEZNANAC: Koliko će još izdržati? Sapeta životinja u tvojoj vlasti!  Tvoja joj milost daruje život! Oči mole, bez glasa, u njima se koprca unezverena duša, ptica rugalica u kavezu od kostiju i mesa. Ptica hoće da prhne, da odleti. Ti si gospodar njene slobode! Ti znaš: dovoljan je jedan trzaj. Samo jedan! Ipak, zatežeš omču polako, sasvim polako, gledaš kako se uvija i grči pod tvojim nogama, preklinje za milost, tebe, gospodara života! Nemoćno se trza, zver uhvaćena u kljusa, sve dublje se useca omča u zverinji vrat. Njeno telo drhti od strave, u njenom dahu boravi smrt. Milosti nema! Ne za slabe, ne za nejake, ne za one koji mole! Njen strah je tvoja hrana! Oseti snagu! Oseti moć! Bilo ti silno tuče, krv plamti, snaga raste! Ti stežeš konopac jako, sve jače! I jače! I jače!
Muškarac slabašnim pokretima nastoji da olabavi omču oko svog vrata.
Neznanac opčinjeno posmatra prizor. Prene se.
NEZNANAC: Dosta!
Neznanac priskoči Učesniku, istrgne mu konopac iz ruke.
Prolomi se aplauz, povici odobravanja.
Učesnik deluje zbunjeno, smeteno, kao da je naglo probuđen iz dubokog sna. Osmehuje se nesigurno.
Neznanac poji Muškarca vodom.

DRUGI ŽIVOT, SLIKA 2.

Tamnica.
Raskalašni, opsceni glasovi prodiru u sobu.

MLADIĆ: Reci nam! Jesu li te davili, šamarali, tukli? Prebijali prste, gurali šake u vatru? Jesu li ti u ždrelo sipali ključalu vodu?
MUŠKARAC: Jesu li te pustili među izgladnele pse? Imaš li posekotine po vratu?
MLADIĆ: Jesu li te hranili pepelom?
Neznanac ćuti.
MLADIĆ: Ispitivali su tebe, nemuštog, tražili da priznaš. Šta? Zašto si kriv?
Neznanac se ne pomeri.
MUŠKARAC: Video si ih? U sobi, do nas?
MLADIĆ: Modrica ispod levog oka, rasečena gornja usna. Šta su hteli da znaju?
NEZNANAC: Vodiće. I vas.
MUŠKARAC: Kuda? Dali su ti da jedeš. Sit si, zato ćutiš.
MLADIĆ: Šta si mogao da im kažeš ti, čovek bez imena i pamćenja?
Razdragan vrisak, zatim piskutav ženski kikot.
MUŠKARAC: U stomaku cvrči i zavija, a na dva koraka loču iz debelih krigli, žderu, dok im se mast sliva niz bradu, pare se i dahću na prljavim stolovima.
MLADIĆ: I tebi pljuvačka curi, ali od želje za onim što ne možeš da imaš. Koliko bi svog ukvarenog provijanta dao za jednu debelu, masnu kurvu?
Iz glavne prostorije začuje se nekoliko uzastopnih pucnjeva.
Zatočenici osluškuju.
MUŠKARAC: Jedan.
MLADIĆ: Dva.
MUŠKARAC: Flaša, sto, greda na tavanici. I jedan u meso.
MLADIĆ: Krigla, sto. Dva u meso. Možda samo okrznuo, nadlakticu ili obraz, ali i četvrti kroz meso.
MUŠKARAC: Dajem svoju preostalu cipelu i tri debele, uhranjene vaške da je bio samo jedan. U nečije mlohavo, lepljivo salo.
NEZNANAC: Odvesti. Pretopiti. U salo.
MLADIĆ: Odvesti – kuda?
Neznanac ćuti.
MLADIĆ: Šta su hteli da znaju? Zašto si kriv?
Otvaraju se vrata. Dve ruke u tamnicu gurnu Ženu. Zatvore i zakračunaju vrata za njom.
Žena i zatočenici posmatraju se netremice.
Zatočenici se polako približavaju Ženi, zagledaju je kao retku, neobičnu životinju.
MUŠKARAC: Osećam miris pohote i pijanih muških ruku...
MLADIĆ: Milo lice... I čisto...
MUŠKARAC: Udubljeno kao postelja posle noćnih orgija.
NEZNANAC: Zašto – ovde? Zašto kod nas? Nema mesta! Malo, usko, prljavo. Ima i drugih ćelija! Ima?
MUŠKARAC: Možda nije debela i masna...
Muškarac posegne za Ženom, Žena se izmakne.
MLADIĆ: Ostavi je. Dobrodošli, gospođice. Ova skučena soba, može biti, nije živahna kao ona iz koje ste došli, ovde se ne igra na stolovima, ne jedu se pečeni fazani, oficiri ne greju ruke pod znojavim devojačkim suknjama i ne ubijaju ljude zbog gasova u želucu i kiselog vina. Ali trudićemo se da Vas razveselimo, delićemo s Vama sve radosti zatvoreničkog života, do poslednjeg kaiša na cipeli.
MUŠKARAC: Umesto u mekim perinama, spavaćete na tvrdom, vlažnom podu, umesto ljubavnika noću će Vas gristi stenice i vaši, a onda, kad Vaš izgladneli očaj savlada gadost, Vi ćete gristi njih. A kad se među prstima nahvata prašina i telo prekriju kraste od prljavštine, možda ćete pogledati i nas? Ili se varam? Možda je gospođica već navikla na život s prirodom, na noći u pojatama i vukove u senu?
ŽENA: Ovo je šala. Hoću da izađem, izaći ću, sutra već.
MLADIĆ: Ovde sutra traje danima.
MUŠKARAC: Pre će vam izbiti rogovi, izrasti rep i stopala se pretvoriti u papke – šala! – no što ćete izaći odavde.
NEZNANAC: Prošlo osam!
MLADIĆ: Ujutru ili uveče?
NEZNANAC: Uveče! Znam – danju creva zavijaju na levoj strani, a čim prođe osam – glad grize na desnoj. Možda ćemo danas jesti.
ŽENA: Ne hrane vas...
MLADIĆ: Hrane, svaki put kad pauk oplete pun krug po zidovima tamnice, što je poslednji put bilo... bilo je...
MUŠKARAC: Juče.
NEZNANAC: Pre deset dana.
MLADIĆ: Dvadeset.
NEZNANAC: Dva meseca.
MUŠKARAC: Dve godine.
MLADIĆ: Pauk je sad tek na polovini prvog zida.
ŽENA: Tri kostura. Zvekeću sablasno u gluvoj tami. Hoću napolje!
MUŠKARAC: Smej se, ostaćeš ovde, s nama, dok ne istruneš!
MLADIĆ: Malopre, kad su se začuli pucnji, koliko je ljudi pogođeno?
ŽENA: Ne znam...
MLADIĆ: Seti se!
ŽENA: Jedna devojka...
MUŠKARAC: Rekao sam! Jedan u meso.
ŽENA: I jedan vojnik... ranjen...
MLADIĆ: Dva! Cipelu!
NEZNANAC: Meni – vaške!

DRUGI ŽIVOT, SLIKA 3.

Tamnica.
Glasovi.

MUŠKARAC: Ćutiš?
Kroz prozor doleti predmet, pogodi Neznanca.
Neznanac jaukne, opipava glavu.
NEZNANAC: Krv!
Muškarac podigne predmet.
MUŠKARAC: I viljuška. Iskrivljena, zarđala, ali – viljuška.
ŽENA: Uletela, s neba.
MUŠKARAC: Nekom padne mana, nekom pribor za jelo.
NEZNANAC: Boli – kao ujed pčele!
Žena razgleda viljušku.
ŽENA: Vrhovi su krti, iskrzani. Možda ti se parče zarilo u glavu.
MUŠKARAC: I sad juri po mozgu, traži izlaz, kao pčela uhvaćena u boci... Kroz grlić oka.
NEZNANAC: Ne, ne! Samo krv!
ŽENA: Prozor je visoko, rešetke su uske.
MUŠKARAC: Svejedno, nekog ima s druge strane, neko zna da smo unutra.
Neznanac liže prste.
NEZNANAC: Gorka!
MUŠKARAC: Hej! Ti, napolju!
Napregnuto osluškuju.
Tišina.
Iz glavne prostorije dopre glasan smeh.
Žena se priljubi uz vrata.
ŽENA: Kao noćna buba na svetlost fenjera! Nek’ mi sprži trbuh, samo nek’ iscuri mrak!
MUŠKARAC: Hej! Tu si?
NEZNANAC: Nikog!
MLADIĆ: Onda napolju postaje unutra, lice se pretvara u naličje, Mebijusova traka uvijena u zarđalu viljušku.
MUŠKARAC: Ispale su ti reči.
NEZNANAC: Dva-tri zrna. Iz zapušenog džaka.
MUŠKARAC: Brzo ih pozobaj, proklijaće.
Muškarac žustro priđe Mladiću, drmusa ga. Mladić se ne opire.
MUŠKARAC: Kuda su te vodili? Na isto mesto kuda i njega? Šta si video? Šta su hteli da znaju? Govori! Zašto ćutiš?
ŽENA: Naglo progutane, nesvarene reči teraju na povraćanje.
MUŠKARAC: Zašto si kriv?
Mladić žurno ispušta reči iz sebe.
MLADIĆ: Sanjao sam zeca, pečenog. Trčim, hvatam ga, a zec, na ražnju – skače. Tri skoka ispred mene. Rastem, pravim džinovske korake, jednim skokom prelazim brda i planine, i zec raste, i gledam odozgo u kuće, sićušne kao zečji brabonjci i zec uvek – tri skoka ispred. I počinje da se jede. Otkida jedno džinovsko uvo, grize ga, pa drugo džinovsko uvo, ceri mi se u lice, onda jednu za drugom sve četiri nožurdice. Bale mi se slivaju niz grlo, iznemogao, dahćem za zecom koji skače na ražnju i kida svoju pečenu utrobu i pregriza svoj divovski vrat. Onda iskežena njušketina izgrize sebe samu i zeca nestane, samo ražanj nastavi da skače – tri koraka ispred.
NEZNANAC: Ja neću – zeca! Veknu hleba! Jedno parče!
ŽENA: U postelji moje prijateljice jedan vojnik je sanjao kako jede vola. Buncao je da ždere pečeni but. Ujutru ga je pronašla mrtvog, naduvenog stomaka. Doktor je rekao da se vojnik prejeo.
NEZNANAC: Ja nikada nisam sanjao.
Kroz prozor uleti ključ.
Svi zure opčinjeni.
ŽENA: Ključ!
MUŠKARAC: Nije!
NEZNANAC: Ipak!
MLADIĆ: Probaj!
ŽENA: Ja ću!
Žena posegne za ključem, Muškarac je grubo odgurne.
MUŠKARAC: Ne!
Muškarac dohvati ključ, grozničavo nastoji da otvori vrata.
MUŠKARAC: Nije...
Muškarac priđe prozoru.
MUŠKARAC: Hej! Ti, na drugoj strani! Ko si?
Tišina.
MUŠKARAC: Odgovori!
Tišina.
NEZNANAC: Nikog! Zar nikog?
MLADIĆ: Možda je gluv. I nem. Taj, kog dozivate.
ŽENA: Ipak – znak!
MUŠKARAC: Ili – šala! Znala si od početka. Igra! Sa tri piona u prljavoj kućici.
ŽENA: Nije istina.
MUŠKARAC: Lažeš!
ŽENA: Kao što lažem da sam sinoć otvorila oči i ugledala avet kako pohlepno njuši moja ramena i vrat. Šala?
MUŠKARAC: Snoviđenje.
ŽENA: Koje ostavlja tragove. Ogrebotinu na licu i meso ispod mog nokta. Vidi! Šala?
MLADIĆ: Vodiće nas na stratište. Da pomažemo pri ukopu osuđenika... Ili –
Tišina.
MUŠKARAC: Otkud znaš? Rekli su ti! Šta još?
Mladić ćuti.
NEZNANAC: Na stratište? A onda? Pobeći! Pobeći odavde!
ŽENA: Možda ovaj ključ, ipak...
Žena pokušava da otključa vrata.
Muškarac priđe prozoru.
MUŠKARAC: Hej!
Tišina.
Smeh iz glavne prostorije, jedva čujno.

PRVI ŽIVOT, SLIKA 2.

Imanje.
Neznanac i Žena, u šumi.

NEZNANAC: Dođi!
ŽENA: Bliži se noć, tražiće nas.
NEZNANAC: Neka! Daj da spustim glavu u tvoje krilo. Čelo ti je svetlo, mirišeš na detelinu i na mlad mesec.
Žena se smeje.
NEZNANAC: U snu, kupala si se u jezeru iza šume, naga, ležala u travi, otirala se mesecom. A ja sam nahvatao punu kapu svitaca i okačio je na oblak, da svetli. Zasadiću čempres pod tvojim prozorom!
ŽENA: Lep si. Telo ti se osnažilo, ruke ojačale od kose i srpa.
NEZNANAC: Danas sam uhvatio lisicu! Ovim rukama! Bila je sakrivena ispod panja, bradavica nabreklih od mleka. Pustio sam je, u šumu.
ŽENA: Ludo! Znaš li koliko nadzornik plaća za njihovo krzno?
NEZNANAC: Šta me se tiče! Kako ide pesma?
Rodio me patuljak pod hrastovim panjem
Šumski duh me dojio mlekom veverica...
ŽENA: Sinoć je nadzornik rekao da će nas voditi u grad. Izvodi nas, kao pse. A ti – nikada nisi bio... Tamo se igra, pije vino. Žene nose šarene suknje i blistave ogrlice. Hoću da odem.
NEZNANAC: Isplešću ti venac od poljskog cveća, ugrabiću te i odvesti u najgušću šumu!
Žena se strese.
ŽENA: Vetar postaje sve jači. Vetar donosi Bolest. Treba da pođemo. Vidi, seva!
NEZNANAC: To je svitac.
ŽENA: Vreme je. Posle svake žetve prolazi Bolest, ubira zaostale plodove. U njenu košaru ljudi padaju kao snoplje. Zadrži se do zime, onda pređe tamo, iza brda.
NEZNANAC: Kad padne sneg, tesaćemo malu kuću od leda, sa sićušnim stolovima i patuljcima koji se kotrljaju niz ledeni krov.
ŽENA: Možda ćemo biti mrtvi, kad padne sneg. Opet seva!
NEZNANAC: Granje se svija nad nama, vazduh je mek, svud okolo – gusta, mlečna noć. Mogao bih je kašikom jesti. Čuješ? Zrikavci! Smrt ne postoji.
ŽENA: Ljudi pričaju o Proroku, čudotvorcu... Isceljuje umiruće, dodirom otklanja kužni dah Bolesti. Hoda zemljom, možda zaluta u ovaj kraj.  Priče kojima se leči zaražena nada.
Ukaže se Muškarac. Iz prikrajka posmatra Ženu i Neznanca.
NEZNANAC: Ne veruješ? Ni u šta?
ŽENA: Ni jedne zvezde! Biće oluje.
Žena ugleda Muškarca, naglo skoči.
MUŠKARAC: Tu ste. Pitao sam se.
ŽENA: Kakav si! Lice ti je crno, ruke garave! Šta se dogodilo?
MUŠKARAC: Izgorela je. Mala štala, sa ždrepcima. Svi muškarci su dole. Neko će morati da odgovara.

PRVI ŽIVOT, SLIKA 3.

Imanje.
Radnici stoje pred Mladićem.

MLADIĆ: Niko ništa nije video... Štala se zapalila sama, kao grm kupine, sa dvanaest ždrebaca koji su njištali radosnu objavu!
PRVI RADNIK: Juče je jedan oboleli zalutao u zabran, iza imanja. Spalili smo ga. Možda nepažnjom, slučajem...
MLADIĆ: Slučaj ne postoji! Postoji samo krivica. Koja je uvek nečija. Kriv je onaj ko raspiruje lomaču, onaj ko je hrani leševima, onaj ko je potpaljuje, onaj ko dovlači granje, kriv je onaj ko je zasadio drvo za potpalu. Ko?
Svi ćute.
MLADIĆ: Biće kažnjen onaj ko je kriv. Ili onaj ko laže. Ko?
Svi ćute.
MLADIĆ: Ćutanje je priznanje krivice. Svi ćute, znači – svi su krivi, znači – svi će biti kažnjeni. Bolest je sad s druge strane reke. Poslaću po jednog obolelog i zatvoriću vas u preostalu štalu, zajedno s njim. Sve vas.
Mladić pođe.
Muškarac istupi.
MUŠKARAC: Ja znam. Ja znam – ko je...
Mladić zastane.
MUŠKARAC: Ako vinovnik ima smelost zeca i savest lisice, ako ne preza da žrtvuje desetinu života skrivajući se iza kukavičkog ćutanja, ja više neću  da hranim ovaj muk koji nam svima guta glave. Neću, zato što sam krivca video prošle večeri kako se šunja oko male štale, s kudeljom u ruci.
MLADIĆ: Koga?
Muškarac upre prstom u Neznanca.
MUŠKARAC: Njega!
MLADIĆ: Istina?
NEZNANAC: Ja nisam zapalio štalu.
MLADIĆ: Nije istina?
MUŠKARAC: Niko ga nije video. Pobegao, dok smo obuzdavali požar. Tek kasnije, kada su od štale ostale samo ugljenisane grede, zatekao sam ga u šumi, s njom.
MLADIĆ: Istina?
ŽENA: Bio je sa mnom.
MLADIĆ: A pre toga?
ŽENA: Ne znam gde je bio.
MLADIĆ: Istina?
Neznanac ćuti.
DRUGI RADNIK: Ni ja mu nisam video senku cele večeri.
TREĆI RADNIK: Rekao bih da sam ga opazio pored zgrade s vunom, juče, oko podneva...
DRUGI RADNIK: Noćima bunca o ratu o kom niko ništa nije čuo, o spaljenim i razrušenim kućama...
PRVI RADNIK: Prošle nedelje je mesečario. Kada sam ga prenuo iz sna, unezvereno je šištao da treba spaliti, do temelja! Nisam razabrao šta.
MLADIĆ: Istina?
Neznanac ćuti.
MLADIĆ: Znači – istina. Trista šiba, pet dana bez hrane. Svi ostali – dva dana bez hrane. Prazan stomak krepi duh. Slobodni ste.
Mladić priđe Muškarcu.
MLADIĆ: Ti ćeš izvršiti kaznu.
Radnici se razilaze.
Mladić gleda Neznanca u oči dugo, pronicljivo.
MLADIĆ: Zašto?
NEZNANAC: Ja nisam zapalio štalu.
MLADIĆ: Trista pedeset šiba. Svrha kazne nije fizička bol, već spoznaja krivice. Spoznaja krivice uzrokuje duševnu patnju, patnja rađa pokajanje, pokajanje vodi pročišćenju. Zašto?
Jedan od radnika donese korbač. Na Mladićev znak, radnik svuče Neznancu košulju, udalji se.
Neznanac, go do pasa, ćuti.
MLADIĆ: Da bi mehanizam bio pokrenut, neophodno je priznanje. Zašto?
Neznanac ćuti.
MLADIĆ:  Ako priznanja nema, ni spoznaja krivice nije moguća. Znači – fizička bol nije dovoljno jaka. Petsto šiba, deset dana bez hrane.
Mladić uruči korbač Muškarcu. Ode.
Tišina.
Neznanac progovori blagim, nezlobivim glasom.
NEZNANAC: Pristao sam da se pokorim svakoj naredbi, povinujem svakoj kazni. Dozvolili ste da ostanem. Neka se nadzornikova volja vrši.
Pojavi se Žena, priđe Neznancu.
ŽENA: Ja znam da ti nisi... kako si i mogao!... ali bolje je, što neko... Hoćeš vode?
NEZNANAC: Evo šarene vrpce, zatakni je u kosu. I smej se!
MUŠKARAC: Odlazi!
Žena gleda Neznanca u oči. Ne pomera se.
Muškarac zamahne korbačem, ošine Neznanca svom snagom.
Neznanac tiho jekne.
MUŠKARAC: Jedan!

TREĆI ŽIVOT, SLIKA 4.

Krčma.
Zvuci bitke, ne odviše blizu.
U sobi na spratu, pred ogledalom sedi Žena, češlja kosu.

ŽENA: Stigli su?
DEVOJKA: Pre četvrt časa. Kola su u dvorištu, konji vezani u štali. Sede za stolovima, galame, gromko se smeju. Čujete ih? Neki su već ispraznili bokale.
ŽENA: A on?
DEVOJKA: Dole, sa ostalima. Rekla sam mu da ga očekujete.
ŽENA: Nije se setio?
Devojka ćuti.
ŽENA:  Svaki put, iznova, naginjem se nad bunar, ne bih li videla čiji mi se odraz ceri sa dna.
U vratima se pojavi Neznanac.
Devojka se ukloni.
Žena pođe u susret Neznancu. Zastane, gleda ga netremice.
ŽENA: Tu si!
NEZNANAC: Poslali su me ovamo.
ŽENA: Umoran si, žedan? Noć je odmakla, šta vas je zadržalo? Kod srušenog mlina put je izrovan, jesu li se kola opet zaglavila, točak udario o kamen, kao prošli put?
NEZNANAC: Prošli put? Ah, sve krčme su iste. Zaudaraju na užeglo vino i krčmarev dupli ceh.
ŽENA: Vidi, kod ogledala – mirta! Usred zime. Prošli su trgovci s juga, doneli svilu i ukrasno bilje. Jednom si rekao da voliš miris mirte. Spustila sam nekoliko grančica kraj uzglavlja. Čekala sam te.
NEZNANAC: Zašto – mene? Od cele trupe – mene? To godi. Umeš da se umiliš muškarcu.
ŽENA: Ti se ne sećaš... Dolazio si, jednom s trupom, ali ranije, sam... koliko puta! Ne sećaš se? Ne? Svaki put prisećaš se mog lika, ponovo upoznaješ moj vrat i grudi. Od kad te znam, tvoje pamćenje je pukotina iz koje zija mrak, ali uvek se iznova nadam da ovaj put, možda... Koliko je prošlo? Dva meseca, tek... Seti se! Ležao si na ovom krevetu, širom otvorio prozor da uđe noć, maramom prekrio ogledalo da ne gledaš brazgotinu iznad oka.
Neznanac se smeje.
NEZNANAC: Moje sećanje vezalo se za mene kao leš za dželata. Vučem ga toliko dugo, da sam već zaboravio koga sam ubio. A sobu, zar vidim? Samo da je postelja meka i da se nečije telo svija oko mene. Ti mirišeš kao žena.
ŽENA: Seti se, u rano jutro vodila sam te na reku, brali smo zovino lišće, kupali stopala u hladnoj vodi. Govorio si da ćeš od moje kose isplesti sviralu u kojoj će hučati reka.
NEZNANAC: Tvoja kosa mi je poznata, ali zar sve nemate ista bedra, iste ruke, iste usne koje sipaju slatke, otrovne reči? One unose nemir u uzavrelu mušku krv! Dođi!
ŽENA: Jednom si mi doneo mladunče ježa. Stavi ga u postelju, rekao si, da te čuva od nasrtljivaca i zlih duhova. I ova ogrlica, od tebe je.
NEZNANAC: Sigurna si? Da sam svaki put bio – ja? I ako jesam, šta onda? Sad mi je potrebna žena. Napolju besni oluja. Zagrli me!
ŽENA: Ti ne veruješ... Ali ja poznajem mladež na grudima, i račvasti ožiljak ispod pupka.
Neznanac gleda Ženu podozrivo.
NEZNANAC: Možda sam zaista dolazio. Vrag će ga znati!
ŽENA: Ja nisam imala druge muškarce.
NEZNANAC: Svejedno. Jedan ili stotinu. Verovaću da me voliš sve dok mesec ne isisa noć. Ujutru ću biti trom i lenj, a ti ćeš tražiti novog ljubavnika.
ŽENA: Ali ja neću –
Neznanac nestrpljivo privuče Ženu k sebi.
NEZNANAC: Dosta praznog brbljanja! Poljubi me!

TREĆI ŽIVOT, SLIKA 5.

Krčma.
Odjekuju topovi, razležu se pucnji.
Gosti sede za stolovima, piju. Žena i Devojka ih služe.
Pijanac ide od jednog artiste do drugog.

PIJANAC: Hajde, razgali me, premetni se preko šanka, jednom rukom podigni ovaj sto, s našom lepom krčmaricom na njemu.
PIJANAC: A tebi, evo sveće, požderi plamen!
PIJANAC: Skoči sa štale, zabodi glavu u bokal piva!
PIJANAC: Nahvataću ti miševe, bar ih u ovoj rupi ima, zavrni im šiju, progutaj ih žive!
Artisti se smeju.
MUŠKARAC: Idi od nas, nesrećo!
PIJANAC: Platiću vam! Džepovi su mi prazni... Ali su zato moje duge gaće pune! A i naopako ih nosim...
NEZNANAC: Sedi za naš sto, crkotino! Častiću te jednim pivom.
PIJANAC: Razdragajte me, pijan sam i star!
Pijanac se stropošta na stolicu.
MUŠKARAC: Cele noći nisam spavao. Napolju oluja, a u sobi vazduh – krt, lomi se pod zubima. Grlo suvo, po rukama kao da mravi mile.
NEZNANAC: To prazna postelja golica želju. Nakvasi grlo, da utrne svrab.
Neznanac nazdravlja Pijancu.
NEZNANAC: U tvoje zdravlje, matori lešu!
U krčmu ulazi Starica.
STARICA: Duva, duva, oduvaće mi glavu s ramena! A onda – matora trupino, glavu pod mišku i bezglavi put pod noge. Dajte da se ugrejem!
Starica sedne kraj vatre.
STARICA: Preskakala sam mrtve klade, sve dve po dve, ne bih li stigla ovamo.
MLADIĆ: Drum je još zakrčen...
STARICA: Čuješ kako prašti? Granate oru blato, poljana zaudara na šalitru i ljudsko meso.
MLADIĆ: Biće primirja, priča se naveliko. Danas, sutra, idućeg meseca...
ŽENA: Dolaziš s bojišta?
STARICA: Jato žena kruži po ledini, ište sinove. Prevrću nesahranjene, sapliću se o telesa, zapinju o razbacane udove. Niz poljanu se kotrlja đulad, mašiš se – ne znaš da l’ je glava ili đule. Otišle su dalje, za topovima, uz uniformu prilepljene vaši.
ŽENA: Tražiš nekog?
STARICA: Vidi – puna torba znamenja. Ali mi ne kao lešinari, nikad – prodaj! Svakog jutra – razmenjujemo: slike, pisma, burme, ako neka prepozna... Danas mi jedna pokazala medaljon, mislila – možda... ali nije on!
NEZNANAC: Hej! Je l’ ta hijena iz moje bratije?
MLADIĆ: Ne bih rekao. Ne sakuplja zlato, već lažnu nadu.
Starica opčinjeno zuri u Neznanca. Prilazi mu polako.
STARICA: Sine?
Starica se obisne Neznancu oko vrata.
STARICA: Živ! Živ!
Neznanac grubo odgurne Staricu.
NEZNANAC: Oči ti još gledaju leševe. Ja nisam taj.
STARICA: Ne prepoznaješ? Koliko ima?  Dve zime!  Dve zime otkako si otišao. Daj da te vidim!
NEZNANAC: Beži od mene, aveti!
Pijanac progovara, kroz dremež.
PIJANAC: Aveti, aveti! Svud okolo!
MLADIĆ: Pre dve zime uveliko je bio s nama, na frontu.
STARICA: Hajde sa mnom, kući! Što dalje od ovog gliba u kom se lede kosti. Kući!
Neznanac se smeje.
NEZNANAC: I ova žena tvrdi da me zna. Cela moja prošlost puzi po prljavom krčmarskom podu. Tu joj je i mesto. Hej! Ima li koga ko vidi moju budućnost?
STARICA: Ti se šališ! I kao dete, koliko puta! Govorio da u šumi, na drveću, vise mrtvi ljudi. Ja pođem – samo golo granje, povija vetar. A ti se smeješ, smeješ! Hajdemo kući.
PIJANAC: Dajte! Ženi mrtvo dete!
ŽENA: Daću ti prenoćište, sutra nastavi svojim putem. On nije taj koga tražiš.
STARICA: Ne! Neću! Ne bez njega! Zar ne znaš za Boga?
NEZNANAC: Bog? Treća tačka programa.
MUŠKARAC: Svekoliki Božji šar!
Artisti se smeju. Jedan ustane.
ARTISTA: U dve vreće naslažemo raskomadane udove. Publika izvlači i sklapa. Ko stvori najveću grdobu – odnosi nagradu!
PIJANAC: Sklapamo i slažemo! Raskomadane Božje udove!
ŽENA: Hajde.
STARICA: Sine!
NEZNANAC: Vuci se odavde, matora drtino!
Lom prozorskog stakla.
Pijanac se sruši na pod, bez reči.
Svi se ukoče.
ARTISTA: Metak!
NEZNANAC: U srce.
MLADIĆ: Zalutao...

TREĆI ŽIVOT, SLIKA 6.

Krčma.
Paljba, odasvud.
Muškarac nazdravlja.

MUŠKARAC: Za majku kobilu koja nas povija i doji, greje svojim otrovnim jezikom i štiti nadutim trbuhom. Za majku kobilu koja preživa našu publiku, a iz creva izbacuje našu platu. Za najbržu ragu u kočijama napretka! Za rat! Da još dugo poživi tegleća marva istorije! U to ime, pijmo!
ARTISTI:  Za rat!
Muškarac se spusti na stolicu.
MUŠKARAC: Da bacimo još jednom!
NEZNANAC: Kocke su prevrtljive gospođice. Nikad ne znaš kome će namignuti svojim šestorim okicama. Ti dobijaš cele večeri. Opet!
MUŠKARAC: Jalov trud. Bestraga joj glava! Pod košulju se zavukla! Grizu me stenice, u pustoj sobi. A grize i želja. Ti si srećan čovek. Naša vrla krčmarica navlači zastore na tvoj prozor svake noći. I za podbradak me ujela! Evo je! Umri, bestidnice! Hajde, baci!
NEZNANAC: Nek’ ti ono devojče pirne u kocke, za sreću!
MUŠKARAC: Ta sreća je suviše žgoljava za moj ukus.
MLADIĆ: Oluja besni već satima. A do granice – svega nekoliko dana...
BOGALJ: Hoćeš preko? Kakva je razlika? Kuće gore, ljudi ginu i ovde i tamo. Front je jedan.
Bogalj nazdravlja.
BOGALJ: Za rat! Za sve odsečene noge koje traže svoje vlasnike!
ARTISTA: Koliko se već dugo tvoja vucara?
BOGALJ: Tri zime... Ili pet. Đavo će ga znati! Upala u kljusa, dok sam bežao. Prijatelj me ostavio u polju, a naši, kad su me zatekli, odsekli su je, odmah. I pustili me. Da otpuzim.
ARTISTA: Za ratne bogalje! Bogalji su naša najbrojnija publika!
ARTISTI: Za bogalje!
MUŠKARAC: Igramo još?
NEZNANAC: Večeras su mi džepovi rupa bez dna. Više nemam šta da uložim. Moraćeš da mi platiš bokal vina. Ili ne: ostavljam te, san je jači, igraćemo sutra.
MUŠKARAC: Čekaj! Ti imaš šta da uložiš. Imaš – koga. Njeni bokovi mogu da zavrte čoveku pamet. Samo jednu noć. Pristaješ?
Neznanac pažljivo gleda Muškarca.
NEZNANAC: Što da ne? Hej, ženo, baciću kocke još jednom. Ulog si ti.
Žena se ukoči.
ŽENA: Ne čini to.
NEZNANAC: Ja činim ono što mi se prohte. Bacaj!
Muškarac baci kocke. Smeje se.
MUŠKARAC: Možeš bolje?
NEZNANAC: Šta misliš, ženo? Mogu li?
Neznanac baci kocke.
NEZNANAC: Ah, prvi put večeras!
BOGALJ: Dobio? Sad, prvi put? Sreća je kurva, zarazi te kad se najmanje nadaš. Smej se, curo!
NEZNANAC: Izgleda da će se divlje stenice i noćas gojiti tvojim salom. Sudbina. Ili ne: sreća mi se večeras podala prvi put. Pokazaću da nisam nezahvalan – prepuštam ti je ove noći.
ŽENA: Ne! Ja neću!
NEZNANAC: Ti hoćeš ono što ja hoću. Ionako me umnožavaš u drugim muškarcima. Veruj da je on ja.
MUŠKARAC: Velikodušan si.
Svi se smeju.
ARTISTA: Kakva plemenitost! Duševna veličina!
DRUGI ARTISTA: Samo veliki pobeđuju svoje niske, sebične nagone!
TREĆI ARTISTA: Hej, odigraj jednu partiju sa mnom!
ŽENA: Ne, ja neću...
MLADIĆ: Ovaj ili neki drugi? Kakva je razlika?
BOGALJ: Smej se, curo! I dobro se sad najedi. Sutra te opet čeka ista večera!
Muškarac povuče Ženu.
MUŠKARAC: Hajde!

DRUGI ŽIVOT, SLIKA 4.

Stratište.
Mladić, Žena i Neznanac ukopavaju pogubljene.

MLADIĆ: Vilica utrnula, oči razrogačene od strave. Mora da je izdahnuo pre nego što su pucali.
NEZNANAC: Taj je poslednji?
MLADIĆ: Danas je u ovu rupu stalo dvanaest. Ovaj je dvanaesti. I poslednji.
NEZNANAC: Da zatrpavamo!
ŽENA: Ne sipaju kreč... Zadah se širi poljanom, uvlači pod odelo... Strgnuti! Sve sa sebe!
MLADIĆ: Svima su prsti žuti, istanjeni. Ne prođe ni dva sata – već omršaju. A nokti – rastu...
NEZNANAC: Raste! Duša je u noktima.
ŽENA: Izbaciću!
Žena nastoji da povrati, bezuspešno.
ŽENA: Mučnina kljuca, od jutros. Kada bih mogla da se zavežem u čvor oko svog vrata. I stegnem. Bežati! Kuda? Svud su oko nas...
NEZNANAC: Eno ga, opet! Gavran! Čitavog dana zvera, vreba. Jutros – vukao sam jednog, on mu iskljuvao oko. Šu! Zla srećo!
Dolazi Muškarac. Preko ramena nosi okove. Spusti ih na zemlju.
MUŠKARAC: Skinuo sa pogubljenih. Okovi osuđenika na smrt donose sreću. Kažu.
MLADIĆ: Kopao si rake. Gde?
MUŠKARAC: Iza ovog šumarka leži još jedan. Između njih – ledina.
ŽENA: Ima i drugih? Video si? Zatvorenici, kao mi?
MUŠKARAC: Oni nisu kopali rake.
NEZNANAC: Oni su – šta? Šta? A ti?
MUŠKARAC: Nisu mnogo vični. Morali su – nekoliko puta... Žrtve su se dugo trzale.
Muk.
MLADIĆ: Koliko ih je bilo?
MUŠKARAC: Ne mnogo.
MLADIĆ: Tri? Deset? Pedeset?
MUŠKARAC: Nisam brojao.
MLADIĆ: Ali njima su sudili! Kao i ovima ovde... Sudili su im?
Muškarac ćuti.
MLADIĆ: Oni su krivi. Krivi su? A ti?
MUŠKARAC: Ja sam kopao rake.
ŽENA: Misliš – i nas će... Ili ćemo mi?
MUŠKARAC: S ove ili s one strane puške, zar je bitno?
NEZNANAC: Kako  s one? Zašto – s one? Ja nisam kriv!
MLADIĆ: Nikada nisam... ni držao... ja neću!
MUŠKARAC: Bojiš se? Da tane ne izleti kroz kundak i pogodi tvoju savest pravo u srce?
Tišina.
NEZNANAC: Vetar zuji kroz uši...
ŽENA: Kuda? Ne vidiš ih, ali – oni bdiju. Tamo, u šumarku, motre sa drveća, vrebaju iz šipraga, nadziru svaki pokret, svaki zamah lopate. Nabacajte još zemlje!
Mladić dohvati lopatu, rije po zemlji.
MLADIĆ: Sudili!
MUŠKARAC: Zaboravljate da ima razloga za radost: od ovakvih prizora prolazi želja za hranom.
NEZNANAC: Ili – ne!
MLADIĆ: Kao da lopata zapinje o nešto tvrdo, o kamen ili... kosti! Ljudske kosti, i lobanje!
Svi se okupe, zure u iskopine.
ŽENA: Koliko ih je!
MLADIĆ: Bele, isprane...
NEZNANAC: Mlečni zubi zemlje! Ispali – ko zna kad! A tek sad ih pljuje.
MUŠKARAC: Kosturnica! Mi gazimo blato, ne slutimo da ispod živi mrtvački grad. Smeju se, piju, orgijaju i bludniče kosti nepristojno nabacane na gomilu.
Žena pokušava da povrati.
ŽENA: Opet – ništa...
MUŠKARAC: Građe je mnogo, hoćemo li da stvaramo? Novog čoveka. Žbicu po žbicu.
Začuje se rafalna paljba.
Svi osluškuju.
MUŠKARAC: Biće truda.
NEZNANAC: Grane šiljcima paraju oblake. Možda se utroba neba sruči na nas. S ove ili s one strane?

DRUGI ŽIVOT, SLIKA 5.

Stratište.
Mladić, Žena i Neznanac sede među humkama.

NEZNANAC: Pusto, tmurno, i gore i dole.
MLADIĆ: Zamisli – pođeš pravo, niz poljanu, hodaš i hodaš i sve bude jednako sivo i ne opaziš kad sa sive zemlje korakneš na sivo nebo i produžiš tako po nebu naglavce, sve gledajući obrnuto: i reke i topove i ljude i odjednom spoznaš da je nebo, u stvari, samo izokrenuta zemlja.
NEZNANAC: Neću na nebo.
ŽENA: Treba obeležiti humke... makar strnjikom.
MLADIĆ: Trnovim vencem i trskom.
NEZNANAC: Po trnje treba u šumu. Ja neću. Noge tonu u blato – kao da hodam po kaši od mozgova.
Iz šumarka se pomoli Starica. Primiče se, nerazgovetno pevuši.
Zatvorenici su zatečeni.
MLADIĆ: Otkuda dolaziš?
STARICA: Imala sam čedo,
Pacovi ga rastrgoše.
Na devetom tavanu,
Ispod stare bačve s vinom...
ŽENA: Zatvorena, i ti? Riješ zemlju, kopaš rake?
STARICA: Vidi, imam kost. Eno ih tamo, još! Hajde da igramo klisa! Zabošću kost u zemlju, naći ćemo lobanjicu – jabučicu da nam bude klis.
MLADIĆ: Luda!
STARICA: Zamahnuću, udariću, palicom po klisu. Poleteće, odleteće, duboko, duboko. Uješće mi jabuku! Zubima ću crvenperku, zubima se zakačiti, zubima odleteti pod zeleni oblak. Ali ja nemam zuba! Ja sam krezuba, gvozdenzuba, gvozdenbuba. Kljucnuće me onaj gavran, tamo!
Žena se smeje.
ŽENA: Hajde, gvozdenbubo, sedi. Oteraćemo gavrana.
STARICA: Zemlja je oćelavila. Tu i tamo poneki čuperak u kom se gnezde poljski miševi.
STARICA: Lepe su ti haljine. Od kostreti i crne svile. I njene su bile takve.
NEZNANAC: Šta s ovom?
MLADIĆ: Čekaćemo. Odvešće je.
STARICA: Odveli... odneli i zatrpali.
Starica pomno posmatra Neznanca i Mladića. Priđe Neznancu, unese mu se u lice.
STARICA: Ti si bio tamo!
NEZNANAC: Gde – bio?
STARICA: Silovao, zapalio! Ti!
NEZNANAC: Melje, melje, mahnita joj glava!
STARICA: Vukao se za vojskom, upadao u kuće, grabio ono što je preteklo, a žene, decu... Strvoder!
NEZNANAC: Šta ona to? O kome ona to?
STARICA: Provalio u našu kuću, mene udario, vezao, kćer tu, na podu... Onda odvukao, u voćnjak, vezao za jabuku, još jednom, onda zapalio...! Naterao da gledam... Ti!
NEZNANAC: Laže, veštica! Ja nikad!
STARICA: Gasio vatru i palio i gasio i palio, smejao se... I ja gledam! Njeni krici i jabuka u zubima i pucanj...!
Neznanac pomamno udara Staricu.
NEZNANAC: Lažeš! Lažeš! Ja nisam! Ja nikad!
Mladić priskoči.
MLADIĆ: Pusti je! Pusti! Mahnita je, zar ne vidiš!
Žena pomaže Starici da se pridigne.
ŽENA: Idi odavde... idi...
STARICA: Ti!  Zapalio!
Neznanac progovori klonulim glasom, jedva čujno.
NEZNANAC: Ja nisam... ja nikad... strvoder...!

DRUGI ŽIVOT, SLIKA 6.

Stratište.
Žena pokušava da povrati.
Muškarac posmatra Ženu.
Neznanac u rukama okreće svoju cipelu.

NEZNANAC: Zašto – ovolika pertla? Sapliće, sapinje... Jutros se umotala oko nečije ruke, dvaput sam se preturio, umalo uskočio u grob!
ŽENA: Klobuča i vri, krene pa se vrati... gadost!
MUŠKARAC: Duva, s nogu. Juče me jedan u grču stegao za nogavicu. Nisam mogao da mu rasklopim prste, vukao sam ga tako, kao kladu. Noga mi je otvrdnula. Pipni, ženo.
Žena okrene glavu.
NEZNANAC: I đon! Zija, kao razjapljena usta leša. Šta s pertlom? Podvezati stopala, odskakutati dole, niz livadu.
MUŠKARAC: I još dalje, do ledine. I na tebe će doći red.
NEZNANAC: Doći – ne doći, pa šta!
ŽENA: Koliko krtičnjaka, svud okolo! Izbili najednom, preko noći...
MUŠKARAC: Malopre sam video krticu. Valjuškasta, uhranjena, sita!
Tišina.
ŽENA: Muka mi je... Možda u šumarku...
Žena krene ka šumi.
Muškarac pogledom prati Ženu.
MUŠKARAC: U šumarku, iz šumarka, sa dna pustog jarka...
Muškarac se uputi za Ženom.
Neznanac obmotava pertlu oko vrata.
NEZNANAC: Mlitava, kao leš gliste. Zašto ovolika?
Neznanac se obazire.
NEZNANAC: Sam? Danas, u džepu jednog, našao parče hleba. Pojesti – sad sve ili sad pola? Ako posle pola – biće ih još, svako po zalogaj i – sad sve!
Neznanac halapljivo žvaće.
Začuje se ženski krik.
Neznanac gleda oko sebe.
NEZNANAC: Što buljiš u mene, tim zveravim očima? Ne dam! Ni mrve! Šu odavde, zla ptico! Eno, kriče mladunčad u šumi! Misliš – ja ću za tobom?
Glas Žene dopire iz šume: Ne! Neću! Pusti!
NEZNANAC: Ne u šumu. Šumske staze krivudaju, očas zalutaš, ne nađeš više put, nikad, ili: okruži te strnjika, uveže, sapne i hiljadu trnova buši glavu i trup, ili: poždere te drvo, usisa stablo, i stojiš, raskrečen, crna smola kaplje mesto krvi. Kud god stupiš – živo blato. Davi! Kako onda? Miruj. Neko će se postarati. Nešto će se postarati. Ili – samo od sebe, izbiće, kao krtica iz zemlje. A gde? S ove ili s one strane? Na lice ili naličje? Ali – lice je naličje, napolju je unutra, pertla oko vrata, steže... Šta me se tiče!

PRVI ŽIVOT, SLIKA 4.

Velegrad.
U birtiji, zadimljenoj i bučnoj.
Žena pleše s Gostom.
Muškarac sedi za kartaroškim stolom.
Neznanac iz prikrajka posmatra Ženu.

GOST: Haj, zadigni suknje, više! Više još! Nek’ damaraju nožice, silno, da zaiskri kamen! Kremen-kamen, tvoje vrele usne! De, pogledaj me!
ŽENA: Vrti mi se!
MUŠKARAC: Obrći, još jedan krug.
DRUGI GOST: Lako kažeš: obrći! kad ti gizdave odore i zlatne krune idu od ruke. Na mene neće ni karta ni žena.
BLUDNICA: To je zbog mirisa. Treba te staviti u prozor, da teraš komarce i muve.
MUŠKARAC: Dok su nas dovodili u grad uveliko su kružile priče o novom prepadu Bande. Pre nekoliko dana spustili se s brda, u selo preko reke, usred Bolesti. Divljali cele noći, pljačkali, pobili... a niko se nije zarazio.
BLUDNICA: Ni kod mene se niko nije zarazio, a harali su, toliko puta, besplatno i nekažnjeno.
DRUGI GOST: Bolest ne udara na Bandu.
TREĆI GOST: Kažu da su u brdima orobili sve hramove i pretvorili ih u konjušnice i štale.
MUŠKARAC: Zato su i otporni na Bolest. Treba im prići. Dve!
TREĆI GOST: Ne idem dalje!
BLUDNICA: Pođi sa mnom. Pretvorićemo moju sobu u štalu hrama.
GOST: Kako se izvija! Struk ti je tanan, bojim se: prelomićeš se. Da te prihvatim!
MUŠKARAC: Dama herc, okružena pubovima. Jedan će joj zariti nož u srce.
DRUGI GOST: Vražji čovek!
ŽENA: Klonula! Sednimo!
Žena i Gost sedaju pored Neznanca.
NEZNANAC: Vrpca ti je ispala iz kose.
ŽENA: Ne pilji u mene! Tvoj pogled izaziva osip po rukama.
NEZNANAC: Dok igraš, lice ti se zažari a usne podrhtavaju od slasti.
ŽENA: Vazduh je gnjecav, lepi se za zube. Otvorite prozore! Otvorite, dok još nije...
TREĆI GOST: Ne! Ne večeras. Gostioničaru, je li vreme?
Gostioničar proviruje kroz prozor.
GOSTIONIČAR: Svetiljke se gase, zastori spuštaju. Ulice su prazne, jedino se na trgu svetina gura da vidi Staricu.
DRUGI GOST: Juče, na trgu, slepac je ispio eliksir i progledao. Tu, pred mojim očima.
GOSTIONIČAR: Njene lekarije sprečavaju zaraze, melemi vidaju rane. Kažu da Starica spravlja čudotvoran eliksir, koji leči i samu Bolest!
BLUDNICA: Ta je kuvala trave i za jednu moju sestru, ali ne protiv te bolesti.
TREĆI GOST: Šta mogu trave? Prorok dodirom isceljuje telo, rečju ozaruje duh. Vraća u život samrtnike. U krajeve koje pohodi, Bolest se ne vraća.
MUŠKARAC: Video si ga?
TREĆI GOST: Glas o njegovim čudesima putuje brže i od same Bolesti.
BLUDNICA: Ja sam čula da je Prorok – žena.
TREĆI GOST: Besmislice!
BLUDNICA: Zašto ne – žena? Možda – neka moja sestra.
U birtiju ulazi Prosjak. Sakat je, nema podlakticu leve ruke.
PROSJAK: Jeza se uvlači u kosti. Nema je, još!
GOSTIONIČAR: Narod beži, sklanja se?
PROSJAK: Dole, na mostu, preturila se kola, zakrčila put. Konji njište, jedna žena ne može da se izvuče, rulja je psuje i gazi.
Treći gost odmerava Drugog gosta.
TREĆI GOST: Krenula te je. Odnosiš već drugi krug.
DRUGI GOST: Izgleda da je tvojim zlatnicima udobnije na mom delu stola.
PROSJAK: Dajte da se od tog obilja jedna kap prelije i u moje prazno grlo.
DRUGI GOST: Suviše je velika, zadaviće te.
ŽENA: Teraš mi crvenilo u obraze!
GOST: Tvoja bestidna ramena! Čovek ne može da gleda u njih i da sačuva bistru pamet. Kupiću ti crvenu maramu!
MUŠKARAC: Kad umrem, namažite mi usne jarko crveno, da se ne prevare...
BLUDNICA: ...i zabunom pošalju u raj, reče kurva. Volim tu pesmu. Danas smo je pevale, na ukopu jedne...
Žena se približi Muškarcu.
ŽENA: Nisi više u milosti malih pubova? U nedrima čuvam novčić. Uzmi ga, možda bude taličan u narednom krugu.
Žena se okrene Gostu.
ŽENA: Igrajmo!
PROSJAK: Kći mi boluje od sušice. Leži sama, u vatri, trese je groznica...
TREĆI GOST: Smeo si da je ostaviš samu? U ovoj noći? Ne bojiš se?
Bludnica se pripija uz Trećeg gosta.
BLUDNICA: Ja se uz tebe noćas ne bih bojala.
DRUGI GOST: Mlada je? Lepa je?
PROSJAK: I još mnogo više!
TREĆI GOST: Treba li joj ženik?
DRUGI GOST: Daću ti pola ove gomilice ako kažeš gde ti leži kćer.
PROSJAK: Vi se izrugujete ubogom starcu.
DRUGI GOST: Ali ja sam ozbiljan: pola je tvoje ako nam pokažeš put. Ne treba da strahuješ: zapušićemo sve prozore, dobro zabraviti vrata. Čuvaću joj strah, dok se ti ne vratiš. Gde ti je čatrlja?
PROSJAK: Ne, to ne ide...
DRUGI GOST: Ne ide ni da išteš, a da zauzvrat ne nudiš ništa.
GOSTIONIČAR: Hej! U ovoj birtiji onima koji prose odsecamo šake.
PROSJAK: Pustite me da ostanem. Hodao sam celog dana, noge su mi otežale, leđa bride kao da sam vukao kola s arnjevima. Uskoro će, nema vremena, a kuća je daleko. Zavući ću se u ugao, pritajiti pod stolom, brojaću drvene grede na tavanici. Samo me pustite dok ne prođe!
GOSTIONIČAR: Tornjaj se u kraj!
Neznanac uhvati Ženu za ruku.
NEZNANAC: Hajdemo odavde, van grada – da tumaramo poljima, ležimo u grmlju i plašimo slepe miševe. Vratićemo se pre jutra.
ŽENA: Sad? Pre nego što...? Lud si!
Gostioničar zviri kroz prozor.
GOSTIONIČAR: Gluva tama, posvuda. Ceo grad je utihnuo. Na drugoj strani ulice nešto se komeša... kao da crkava pseto. Vreme je.
Treći gost odjednom skoči.
TREĆI GOST: Pokaži!
DRUGI GOST: Pusti karte!
TREĆI GOST: Svi kraljevi su prošli! Otkud onda...? Zato te hoće, tri kruga zaredom! Ništarijo!
Treći gost potegne nož, nasrne na Drugog gosta.
Neznanac priskoči.
NEZNANAC: Dosta!
Gostioničar odgurne Neznanca.
GOSTIONIČAR: Pusti!
Drugi gost zarije Trećem nož u stomak.
Treći gost se tetura,  pada na Prosjaka.
Prosjak se izmiče, unezvereno odbija Trećeg gosta od sebe.
PROSJAK: Beži! Beži!
Treći gost, pri padu, cepa Prosjakovu odrpanu košulju. Košulja sklizne, otkriva podvezanu levu ruku, celu.
Drugi gost stoji nad mrtvim telom.
DRUGI GOST: Lagao je.
MUŠKARAC: Ja nisam video petog kralja.
GOSTIONIČAR: Neka bude. Lagao je.
BLUDNICA: Mrcina! Ionako me ne bi poveo sa sobom.
Gostioničar uhvati Prosjaka za ruku.
GOSTIONIČAR: A ti!
PROSJAK: Ja nisam mislio, nisam hteo...
Iznenada, Gostioničar pusti Prosjaka.
Svi osluškuju.
GOSTIONIČAR: Čujete? U daljini? Primiče se!
Ustumaraju se.
GOST: Jesu li prozori dobro zatvoreni?
ŽENA: Zapušite otvore, zatisnite dimnjak!
GOSTIONIČAR: Napolje s njm.
PROSJAK: Ne, nemojte! Samo ne napolje!
GOSTIONIČAR: I ovaj leš, što dalje! Da ne oseti zadah, ne ostrvi se kad bude prolazila.
Drugi gost odvlači leš.
PROSJAK: Ja neću! Ona je tu!
NEZNANAC: Ostavite ga dok ne prođe!
PROSJAK: Moja kći, bolesna... molim vas!
GOST: I kćer je izmislio.
PROSJAK: Nisam, kćer nisam, reći ću vam gde, samo nemojte...
GOSTIONIČAR: Brže! Nema vremena!
Neznanac stane na vrata.
NEZNANAC: Oterajte ga, ali ne sad!
GOSTIONIČAR: Obojicu napolje!
MUŠKARAC: Ne njega. Može da se dobije pristojna cena.
Muškarac odgurne Neznanca, snažno ga udarivši po leđima.
Neznanac jaukne, presamiti se od bola.
MUŠKARAC: Ako mu dobro ispeglamo leđa.
GOSTIONIČAR: Hitro!
Muškarac i Gost poduhvate Prosjaka koji se otima i vrišti.
PROSJAK: Ne! Preklinjem vas! Ne napolje! Ne u Bolest!
Muškarac i Gost izvuku Prosjaka iz birtije, zatvore i zabrave vrata za njim.
ŽENA: Prigušite svetlost.
Prosjak  udara u vrata.
PROSJAK:  Otvorite! Ako za Boga znate, otvorite!
Tišina.
Udarci utihnu.
Gostioničar progovori tihim, muklim glasom.
GOSTIONIČAR: Tu je. Bolest je tu.
DRUGI GOST: Prešla, s druge strane reke.
BLUDNICA: Kroz grad...
MUŠKARAC: Grabi u naš kraj.
ŽENA: Dovoljan je dodir – stisak ruke, laki drhtaj obraza...
MUŠKARAC: ...pa da se koža ospe krastama, velikim kao jaje. Prvi dan.
GOST: Onda, iznutra, po želucu, jednjaku, usnoj duplji, na stotine malih prišteva... Drugi dan.
BLUDNICA: ...iz kojih kulja crna gnojna sluz. Treći dan.
DRUGI GOST: Onda kraste počnu da prskaju... Četvrti dan.
GOSTIONIČAR: Ali pre nego što se koža sljušti, uguše te sopstvena pluća, pretvorena u gustu kašu. Peti dan.
BLUDNICA: Šestog te bace na lomaču.
ŽENA: Ako uđe? Kroz pukotinu u zidu, rupu na podu? Ako uđe?
GOSTIONIČAR: Bolest nikada ne ulazi. Samo prođe.
Neko kuca na vrata. Spolja dopre ženski glas.
ŽENSKI GLAS: Otvorite!
Niko se ne pomeri.
ŽENSKI GLAS: Otvorite, pustite me unutra!
Neznanac krene ka vratima.
NEZNANAC: Otvorite joj!
Drugi gost zadrži Neznanca.
DRUGI GOST: Ne prilazi!
ŽENSKI GLAS: Molim vas!
BLUDNICA: Kažu – Bolest se ponekad javi glasom žene, deteta, kuca i moli, možda se neko prevari, pusti je da uđe...
GOST: Ili uzme na sebe obličje devojke, ukaže se na prozoru, zove u noć...
Tišina.
GOSTIONIČAR: Bubnji sat, odbrojava korake... Ne još dugo.
Tišina.
MUŠKARAC: Ona odlazi... Zar ne osećate? Odlazi.
ŽENA: Odlazi?
DRUGI GOST: Odlazi!
GOSTIONIČAR: Rekao sam! Samo – prošla!
BLUDNICA: Već je na kraju grada? Nema je? Zaista je nema – ili se pritajila?
Gostioničar gleda kroz prozor.
GOSTIONIČAR: Ljudi izviruju kroz prozore, dva pijanca u kapiji preko puta tuku se oko flaše, iz burdelja dopiru žagor i smeh.
DRUGI GOST: Da se pije! Da se igra!
Gost uhvati Ženu za ruku.
GOST: Nazdravimo!
Muškarac se okrene Gostu.
MUŠKARAC: Ali onako kako se nazdravlja posle velikih pomora: na život i smrt.
GOST: Čemu? Bolest je prošla, žene se opet smeju na ulicama.
Gost obujmi Ženu oko struka.
GOST: Dah ti je topao a šaka vlažna. Igraj sa mnom!
MUŠKARAC:  Vidim da se tvoja smelost sapliće o nabore ženske suknje. Šta se to čuje? Mišje srce tuče pod keceljom! Neko drugi možda?
GOST: Ne. Ja ću. Gostioničaru, imaš li spremljenu burad? Pićemo do dna.
GOSTIONIČAR: Ne večeras. Jedan je dovoljan.
ŽENA: Ja hoću da igram!
DRUGI GOST: Nek’ se pije na moj račun – dugo nisam gledao. Donesi vino iz podruma. Ja plaćam!
GOSTIONIČAR: Neka bude.
Bludnica poljubi Muškarca, zatim Gosta.
BLUDNICA: Možda je poslednji.
Gostioničar se vraća, nosi dva mala bureta. Spusti ih na sto.
GOSTIONIČAR: Tražili ste. U jednom je tucano staklo.
Drugi gost premešta buriće, trese ih.
DRUGI GOST: Ništa se ne čuje! Gluva, do dna! Najbolja burad u čitavom gradu.
MUŠKARAC: Biraj!
Žena iz dekoltea izvadi novčić, pruži ga Gostu.