Sećam se da je moja radost zbog učešća na Pozorju mladih u diplomskoj predstavi Harisa Pašovića Mara / Sad bila pomućena tremom i strepnjom zbog dolaska na predstavu naših profesora Branka Pleše, mog profesora glume i dr Petra Marjanovića, mog profesora istorije jugoslovenske drame. Volela sam svoje profesore, cenila i držala do njihovog mišljenja. Znala sam da predstava nije po njihovom ukusu i da sa blagim prezirom gledaju na naš rad u Akademskom pozorištu "Promena", smatrajući nas žrtvama, rediteljskim zamorcima pogotovo u predstavama tada mladog Harisa Pašovića. I zaista, u predstavi Mara / Sad, jednoj od najtežih i najzahtevnijih koje sam ikada radila u pozorištu, svi smo bili zamorci - "pitomci azila za umobolne u Šarantonu". Ni temom ni načinom na koji je rađena - gotovo naturalističkim sredstvima, budući, čini mi se, preteča današnjih "komada suza, sperme i krvi" - Mara / Sad nije mogao da zadovolji njihove estetske i umetničke kriterijume...
A mi smo već tada sa "Promenom" bili zvezde u usponu: pobednici ili bar učesnici na najprestižnijim pozorišnim festivalima u zemlji, od beogradskog Bitefa, preko sarajevskom Mesa, "Mladog otvorenog teatra" u Skoplju. Kasnije su došli Dubrovačke ljetne igre, "Alpe - Adria", gostovanja u Rusiji, Meksiku...
Nismo se brinuli za svoju budućnost, videli su nas svi koji u teatru nešto znače, visokim ocenama vrednovali naš talenat, trud i učinak. Mogli smo bez veće muke da biramo teatar u kojem ćemo igrati...
Festivali, pa i "Pozorje mladih", bili su i ostali velika šansa za mladog glumca da se pokaže u svoj lepoti svoje mladosti i svoga talenta. Uspeh na jednom festivalu najčešće znači otvoren poziv na učešće na drugom, dobru priliku za sticanje novih poznanstava, veza i kontakata neophodnih za dalji profesionalni rad. Gotovo da bih se usudila da tvrdim da sam svoje "glumačko ime" stekla još kao student, učestvujući na pozorišnim festivalima širom nekadašnje Jugoslavije.