Jedan sam od utemeljitelja Sterijinog pozorja, jedan od onih iz 1956/1957... Zapalo me, kasnije, da neko vrijeme budem i predsjednikom njegova Glavnog odbora... S ponosom, ne samo sa sjetom, danas mislim o ovim činjenicama "iz prošlosti".
U stvari, želim reći kako sam uistinu ponosan zarad dalekovidosti koja je Pozorje smislila upravo onakvim kakvo je bilo u početku i zarad tvrdoglave ustrajnosti koja ga je na tim istim etičkim i estetičkim principima održavala svih ovih desetljeća, omogućujući mu ne samo da preživi, no i da opstane, da pobijedi.
Ponosan sam na godine naših sterijanskih druženja, na decenije tijekom kojih smo se u Novom Sadu uspješno nadmetali visokim kazališnim vrijednostima, uzgred se - razumljivo - i žestoko svađali zbog njih... Ponosan sam na desetke i desetke sjajnih ljudi koji su ne samo prolazili kroz instituciju Pozorja, već su se dokrajno identificirali s njezinom suštinom. Čudo Pozorja valja pamtiti i po njima, nedobrojnim članovima čudovite kazališne obitelji, okupljene oko Sterije. Prisjetite ih se, načas: glumaca, redatelja, pisaca, scenografa, kostimografa - oni su stvorili tradiciju koju nasljeđuju današnje generacije.
Tijekom minulih pedeset godina, s Pozorjem i zarad njega, Novi Sad je nadrastao vlastite koordinate, postajući nad-grad: metonimijski općekazališni dom, naš izvorni Globe. Naš autentični prilog silini i moći razumijevanja, tolerancije, dobrote - postulata bez kojih nema stvaralaštva, o umjetnosti da i ne govorimo.
Upravo u ime razumijevanja, tolerancije i dobrote - principa na kojima je pred pet desetljeća tako sretno utemeljeno Sterijino pozorje! - u ovoj jubilarnoj, pomalo sentimentalnoj prilici želim podati ruku onima kojima pripada njegova budućnost.
Oduvjek sam vjerovao i dokrajno ću vjerovati u istinsko Pozorje. I danas, baš kao i u godinama kad smo ga stvarali, njegovi su motivi-pokretači posve isti. Oni ne gube na cijeni, naprotiv, postaju sve nasušniji.