Svet ga zna po ulogama ruskih kriminalaca i nekih začudnih likova u kojima "prolazi" njegov nesavršeni engleski. Filmografija mu je, po obimu, impozantna, kao i imena reditelja s kojima je snimao. Ali taj svet ne zna, a i ne zanima ga, da je Rade Šerbedžija do tridesete, hajde neka bude i četrdesete, odigrao i Hamleta, i Ričarda Trećeg, i Don Žuana, i Tita Andronika, i Leona Glembaja, i Per Ginta... Nijedna od tih uloga ne pominje se u 82 jedinice s imenom: Rade Šerbedžija, na Internetu. A bio je princ glume, naš Olivije...

"Čim se Rade dohvati nekog teksta, makar ga i nije još posve razumio, izgleda da je taj tekst njegov; čim krene prema partneru, odnos je uspostavljen; čim se nađe u situaciji, ona dobija svoje odrednice; čim se pojavi na pozornici, on je tu sav, i osjećamo da strujni krug trajnog kontakta kruži unutar te izložene ličnosti. Publika tom nizu unutarnjih kontakata ne može odoljeti: uključivanje se događa također namah. (...)
Sa Šerbedžijom sam radio tri itedeovske predstave na početku njegove glumačke povijesti:
Camusovog Caligulu u kojem je igrao Scipiona, Claudelovu Razdiobu podneva gdje je igrao Mesu i Sartreove Muhe gdje je igrao Oresta.
Vjerovanje koje sam tada stekao nije bitno izmijenjeno ni sada: da je Rade upravo idealan tip glumca za otvoreni teatar, štoviše, činilo mi se mogućim da se takav teatar gradi računajući u mnogo čemu upravo na njegove mogućnosti: na njegovo umijeće kontakta. U Caliguli su još dominirali drugi, stariji, Lasta kao Hereja, Subotićka kao Cezonija, sjajni Boban kao Caligula, ležerno lucidni Serdar kao Helicon. Ali mi se uvijek činilo da je trenutak kad bi Šerbedžija, njišući se još pomalo nesiguran na svojim oksericama, uletio na pozornicu i izgovorio svoj nastupni ništa, zračio izuzetnom svježinom, otvorenošću, da se u njemu naizrazitije događalo nešto što je za mene značilo slutnju kazališta kakvo smo tražili, otvorenog kazališta. Bilo je u tom ulasku, u tom izgovorenom ništa puno neke sabranosti, puno tog divnog i sigurnog kontakta, a istodobno, bilo je to sve bistro, prozirno, tako lijepo u svojoj nagosti, u oslobođenosti od bilo kakvog začina teatralnosti.".
Petar Selem (Scena 3-4, 1979)

"Ovog leta u Dubrovniku jedno jest - Hamlet Radeta Šerbedžije. (...)
A Rade je Šerbedžija igrao svog dvadeset i osmogodišnjeg Hamleta tako da je gledajući sa bilo kog mesta na Lovrijencu njegov Hamlet bio podjednako valjan. Radnja je sledila reč, a reč radnju tako da je posmatrajući iz poslednjih redova na Lovrijencu Šerbedžijin položaj, pokret i gest određivao prostor i u njemu zvonio, govorio i značio, dok je iz prvog reda ono što bismo nazvali mikroglumom, te i preciznost i umnost infleksije njegove govorne radnje bila takva kao da mu odista više znači kritika jednog razboritog i pronicljivog gledaoca, nego puno gledalište onih ostalih".
Borka Pavićević ("Scena" 6, 1974)

Rade Šerbedžija dobio je tri Sterijine nagrade:
1977. Melkior, Kiklop Ranka Marinkovića, HNK Zagreb
1979. Georgij, Oslobođenje Skoplja Dušana Jovanovića, Radna zajednica "Oslobođenje Skoplja", Zagreb
1984. Leone Glembaj, Gospoda Glembajevi Miroslava Krleže, Dramsko kazalište "Gavela", Zagreb