 |
|
|

|
S E L E K C I J A..."K R U G O V I" |
 |
Sterijino pozorje |
 |
Novi Sad |
 |
26. maj - 4. jun 2007. |
|
|
F
O
T
O
A
L
B
U
M
|
|
 |
|

|
N E D E L J A...-...2 7....M
A J...2
0 0 7. |
SNP
- Scena "Pera Dobrinović" |
|
19:30 |
|
|
|
Tena Štivičić
FRAGILE!
Slovensko mladinsko gledališče, Ljubljana (Slovenija) |
|
|
|
|
Reditelj
MATJAŽ POGRAJC
Prevodilac LANA DODIG
Dramaturg OLGA KACJAN
Lektorka BARBARA ROGELJ
Kostimografkinja MATEJA BENEDETTI
Scenograf SANDI MIKLUŽ
Izbor muzike svi učesnici i MATJAŽ POGRAJC
Filmska režija BLAŽ ŠVENT
Kamera DUŠAN OJDANIČ
Kompjuterska podrška i programiranje
JASMIN TALUNDŽIĆ
Predstava traje 2 sata i 10 minuta bez pauze
Premijera:
27. decembar 2005. |
|
|
|
|
Gejl |
NEDA R. BRIC |
|
Erik |
SEBASTIJAN CAVAZZA |
|
Mila |
JANJA MAJZELJ |
|
Miči |
MARKO MLAČNIK |
|
Marko |
MATEJ RECER |
|
Tjaša |
KATARINA STEGNAR |
|
Marta |
MARINKA ŠTERN |
|
|
|
|
| SLOVENSKO MLADINSKO GLEDALIŠČE, LjUBLjANA (Slovenija) |
|
|
|
Slovensko mladinsko gledališče (SMG) osnovano je 1955. kao prvo profesionalno pozorište za decu i omladinu u Sloveniji. Osamdesetih godina je prestrukturisano u teatar koji je počeo interdisciplinarno da povezuje manja teatarska istraživanja sa aktuelnim temama političke subverzije. Danas se SMG prepoznaje po širokom spektru inovativne poetike mlađih reditelja i po fenomenu energije ansambla, brukovskom pristupu glumi, koji se odriče sistema starova i zalaže za glumačku laboratoriju u kojoj se pojedinačne bravurozne uloge povezuju u moćnu celinu glumačkog ansambla.
SMG u svojim predstavama nastoji da tematizuje univerzalne paradokse civilizacije, a njegov program se temelji na problematizovanju novog vremena i prostora. Kao i do sada, SMG će i nadalje razvijati kôd nove pozorišne prakse, nove vizuelne paradigme, nov pogled na klasiku, modernu i postmodernu. U SMG glumci, reditelji, koreografi, scenografi, muzičari... istražuju i razvijaju, rizikuju i kreiraju, da bi preko svojih gestova stvorili novog gledaoca. |
|
|
|
|
Mila sanja o tome da postane muzička zvezda. Za početak, ona je samo zvezda mračnog kluba u severnom Londonu, čiji gosti, ovu zvezdu, redovno štipkaju za zadnjicu. Marko sanja o tome da postane komičar. Trenutno je konobar.
Gejl će jednog dana postati poznata umetnica, ali trenutno radi sa izbeglicama. Tjaša je kao žrtva trgovine ljudima proputovala Evropu. Jedino o čemu je sanjala je da dođe u London i pronađe onog, koji joj je u nekom trenutku, davno, obećao "večnost”.
Erik je bio ratni dopisnik. Na bosanskom frontu je doživeo eksploziju i susreo se sa Mračnom Stranom. Danas mu je jedina svrha života zadovoljstvo.
Svi oni dolaze u London u potrazi za nečim što smatraju nemogućim bilo gde drugde. U iščekivanju trenutka kada njihov život iz snova počinje, njihovi se životi međusobno ukrštaju u Mičijevom klubu. Ovde, oni pronalaze nešto sasvim drugo, nešto što uopšte nisu očekivali - zrelost, ili još tačnije "svet odraslih”. I trenutak koji su smatrali samo trenutkom u iščekivanju, u stvari postaje ključni trenutak njihovih sudbina.
Tena ŠTIVIČIĆ (iz programa predstave)
U predstavi Fragile! na teatarski delotvoran i do bola sugestivan način usaglašena kako ideja dramske priče koju je u predlošku ispisala Tena Štivičić, tako i zamršena tehnička mašinerija pomoću koje nam tu ideju izvode u pozorištu. Upotreba videa, pa i lutaka i maketa nisu sami sebi cilj i ne iscrpljuju se u rediteljskom samozadovoljstvu, već proizvode autentičnu scensku igru, poduprtu fragmentarnom strukturom dramskog predloška, te ovaj poslednji transponuju u specifičan, samostalan pozorišni tekst. Na toj podlozi nastala je predstava koja se podsmeva televizijskom mediju i upućuje na savest sveta koja počiva na voajerizmu Velikog brata, a istovremeno precizno analizira duševni bol onih koji su na području nekadašnje Jugoslavije ostali bez domovine, egzistencije i identiteta. Ti ljudi su istovremeno ogledni kunići i eksperimentatori u zagonetnom globalnom projektu, žrtve i zločinci u svetu koji je izgubio svaki smisao, glumci i reditelji u velikom zabavnom šou koji svedoči o tome da nesreća i patnja lako mogu postati zabava za druge.
Stručni žiri Borštnikovog srečanja, 25. oktobar 2006. |
|
|
|
R
E Č...S
E L E K T O R A...... |
|
|
|
|
Novi komad Tene Štivičić prati "male priče“ grupe emigranata iz nekih bivših zemalja i svetova (Jugoslavija, SSSR, istočni blok), koji žive na zapadu. Reditelj Matjaž Pograjc koristi danas veoma popularnu tehnologiju video-prenosa u pozorištu (Kastorf, Gebels, Poleš), ali to radi na promišljen i opravdan način: grupa odličnih glumaca igra na praznoj pozornici, a video tehnikom se iza njih emituju makete različitih prostora - ljudske drame su svugde iste, geografsko, nacionalno i društveno okruženje su samo promenljive kulise. Predstava je proglašena najboljom u Sloveniji u prošloj sezoni.
Ivan MEDENICA |
|
|
|
P
I
S
A
C
|
|
 |
T
E
N
A
Š
T
I
V
I
Č
I
Ć
|
|
|
TENA ŠTIVIČIĆ
Tena Štivičić rođena je u Zagrebu 1977. Tu je završila dramaturgiju na Akademiji dramske umjetnosti. Magistrirala je na Goldsmiths Collegeu Londonskog univerziteta. Napisala je devet drama koje su izvedene u profesionalnim i off pozorištima u Hrvatskoj i nekoliko drugih evropskih zemalja, te emitovane na hrvatskom, nemačkom i slovačkom radiju. Drama Nemreš pobjeć od nedjelje dobila je 1999. Nagradu “Marin Držić” i Rektorovu nagradu, a objavljena je u zbirci hrvatskih drama devedesetih Nova hrvatska drama.
Učestvovala je u Internet-projektu pozorišta Royal Court iz Londona, gde je s desetak mladih svetskih pisaca napisala radio-dramu We are Water za BBC World Service. Trenutno učestvuje u programu za pisce Theatre Company Paines Plough u Londonu.
Kolumnistkinja je časopisa "Zaposlena”, sarađuje i sa časopisom "Kazalište".
Drame: Na samrti, po motivima istoimene Krležine novele, 1998; Nemreš pobjeć od nedjelje (Zagrebačko kazalište mladih, 1999; Mestno gledališče Ljubljana, Slovenija; Raum Dreiundreisig, Švicarska; Atelje 212, Teatar u podrumu, Beograd, reditelj Maja Šimić); Bilježnica Robija K., dramatizacija kolumni Viktora Ivančića u dnevniku Feral Tribune, 2001; Viteška priča, epizoda 1 - Parsifal (Kazalište Mala scena, Zagreb, 2001); Dvije (Atelje 212, Beograd, reditelj Snježana Banović; HNK Zagreb - Scena Habunek, 2003); Put svile, 2002; Pssst (Kazalište Trešnja, Zagreb, 2003); Fragile!, 2004; Devet desetina (Nine Tenths), 2005. |
|
|
|
|
ŽIVOT U EMIGRACIJI JE HODANJE PO ŽICI |
|
|
Tena Štivičić, jedna je od najzanimljivijih dramatičarki mlađe generacije, s nizom izvedbi i nagrada u Hrvatskoj i izvan granica. Osim što je jedina od domaćih pisaca koja živi u inozemstvu, pokušavajući se probiti na vrlo zahtjevnom britanskom tržištu, Tena Štivičić je rijetka domaća spisateljica čija je drama, Fragile, praizvedena u inozemstvu.
Trenutačno živi i radi u Londonu, a kazalište Royal Court, najpoznatije svjetsko kazalište posvećeno novoj drami (praizvelo je drame, recimo, Sarah Kane i Marka Ravenhilla), obilježavajući pola stoljeća postojanja, uvrstilo ju je u 50 mladih autora koji obećavaju i koje je odlučilo inaugurirati naručivanjem i prikazivanjem njihovih drama. (...)
“Fragile” govori o vašem emigrantskom iskustvu. Što vidite kao posebno dramsko u bivanju strancem u Londonu?
- Život je u emigraciji, a pogotovo s karijerom u jednom ovako nesigurnom poslu, kao neprestano hodanje po žici. Biti stranac u jednoj zemlji koja vrvi od stranaca, a nije im sklona, znači živjeti u stalnom tihom natjecanju s kulturom kojoj ne pripadaš. To znači biti autsajder i stalno raznim malim i velikim pothvatima pokušavati preskočiti nevidljivu letvicu. To je, mislim, samo po sebi, dramsko. (...)
Ušli ste među pisce kojima Royal Court, kazalište zaista svjetskoga glasa, daje šansu. Kako? I što vam to znači za ubuduće?
- Royal Court, naumio je, uz pomoć BBC-ja, kao dio proslave 50. obljetnice, inaugurirati 50 novih pisaca. 50 kazališta iz cijele Velike Britanije nominiralo je po jednog pisca, pa sam se tako i ja našla tu. Što će to značiti? Godi egu i samopouzdanju jer daje neku potvrdu da to što pišem ima nekog odjeka. Pružit će mi neke prilike koje bez toga možda ne bih dobila, no i one podrazumijevaju daljnje natjecanje. Tako nekako tu idu stvari, stalno natjecanje.
Zašto je "Fragile" praizveden u Sloveniji, jeste li ga nudili nekom u Hrvatskoj?
- Više je tome razloga. Prvi je Matjaž Pograjc, jer se već godinama dogovaramo da režira neki moj komad i sad se to konačno realiziralo. Drugi razlog je jezik. U originalu je komad pisan na engleskom, i to na raznim razinama jezika koje govore imigranti. Ja trenutačno živim, mislim i pišem na dva jezika, i to u sredini gdje se non-stop miješaju jezici, dijalekti i naglasci koji utječu na službeni. Pitanje višejezičnosti me trenutačno jako okupira u pisanju i to kako naći neki scenski jezik koji bi bio izvediv, a vjeran realnosti, s obzirom na to da mi je postalo nemoguće smisliti ijednu priču gdje bi svi likovi pripadali istom jeziku, istoj rasi, istoj kulturi. Tako mi je bilo teško posvetiti se prevođenju na hrvatski jer je to u ovoj situaciji prilično kompliciran posao. Ipak, titlovanje predstave za Marulove dane bio je neposredni povod da konačno zasučem rukave. (...)
Jasen BOKO - Tena ŠTIVIČIĆ (www.slobodnadalmacija.hr)
|
|
|
|
R
E
D
I
T
E
L
J
|
|
 |
M
A
T
J
A
Ž
P
O
G
R
A
J
C
|
|
|
MATJAŽ POGRAJC
Rodio se 1967. u Ljubljani. Godine 1988. kao plesač sudeluje u predstavi Rdečega pilota (Crveni pilot) Baletska opservatorija Zenit. Sledeće godine sprema prijemni ispit na Akademiji za pozorište, radio, film i televiziju (AGRFT) i 1990. osniva grupu Betontanc. Njegove predstave su redovni gosti domaćih i inostranih festivala - pozorišni put ga je naneo u više od dvesta pedeset mesta u trideset šest država na svih pet kontinenata; više puta vodio je i glumačko-plesne radionice. Od 1993. zaposlen je u Slovenskom mladinskom gledališču (SMG).
Predstave u grupi Betontanc: Hronika buđenja mladosti, 1989; Pesnici bez džepova, Gledališče Glej, 1990; Romeo i Julija, Gledališče Glej, 1991; Dukat za svaku reč, Gledališče Glej, 1992; Kradljivci mokrih maramica, Gledališče Glej i Cankarjev dom uz pomoć CNDC L'Esquisse de Angers, Francuska, 1993; Know Your Enemy!, Gledališče Glej i Cankarjev dom, 1995; Na tri strane neba, Gledališče Glej, 1997; Tajni spisak sunčanih dana, Zavod Bunker, 1999; Ponoćni dželatov let, Zavod Bunker, 2000; Soba za sastanke (Maison des rendez-vous), koprodukcija Zavoda Bunker, SMG i Centre Choreographique National de Rennes et de Bretagne, 2002; Wrestling Dostoievsky, grupni projekat Schauspielhaus Beč i Zavoda Bunker, 2004; Everybody for Berlusconi, grupni projekat Jonghollandia i Zavoda Bunker, 2004.
Druga pozorišta: Andrej Rozman Roza, Arabela, Café Teater, 1995; Jednom beše maj, pozorišni koncert, Café Teater; Alan Alexander Milne/Blažka Müller Pograjc: Medved Pu, Lutkovno gledališče Ljubljana, 2004.
TV: Viktori 1996, 2001 - dodela stručnih i popularnih nagrada za domete u medijima
Film: Koscenarist filma Ekspres, ekspres, režija Igor Šterk, 1997.
Projekti u SMG:
Režija: Roberto Zucco, 1994; Butterendfly, 1995; Tamo gde nisam bio, 1996; Tirza, 1997; Ko se boji Tennesseeja Williamsa?, 1999; Dom Bernarde Albe, 2000; Petar Pan ili dečak koji nije hteo da odraste, 2001; Soba za sastanke, 2002; Progonstvo i ubistvo Jean-Paul Marata, 2002; Play It Again, Caligula, 2003; Lulubaj, 2004; Fragile!, 2005; Kitov stomak, 2006; Smrtonosna ljubav, 2007.
Autor: Butterendfly; scenografija: Tirza, Ko se boji Tennesseeja Williamsa? (i kostimografija); drugo: Dom Bernarde Albe; asistent kostimografije: Dom Bernarde Albe; oblikovanje svetla: Dom Bernarde Albe; adaptacija: Petar Pan; video autorstvo: Soba susreta; Muzika: Fragile! |
|
|
|
|
|
|
Teško je u nekoliko reči ispričati zašto je i na koji način predstava bila fascinantna i na kojoj tački je celina, koja je zajedno sa tehnikom i živim ljudima delovala kao mašina bez greške, mobilisala svu pažnju, te se dogodilo pozorišno čudo. Zamišljena kao preplitanje igre iz pozadine sa snimcima te iste igre koji su dopunjeni snimcima minijaturnih kulisa ili enterijera na pročelju i koji su projektovani na ekran. Zvuči komplikovano. I jeste tako. Glumci munjevitom brzinom na pozornici menjaju svoje uloge kamermana, animatora i aktera, pa sve deluje kao da se kreće na granici mogućeg. Ipak, sva ta mašinerija, koju možemo shvatiti i kao višeslojnu metaforu sadašnjosti, samo je pomoćno sredstvo u potresnoj priči o današnjim emigrantima u Londonu, omiljenom mestu Srbina, Hrvatice, Bugarina, Ruskinje, norveškog vojnog dopisnika i socijalne radnice.
Tadeja KREČIČ (Radio Slovenija, 27. decembar 2005.)
Fragile! je tehnički komplikovana, ali po poruci neobično jasna predstava. Njen glavni kvalitet je što naglašena forma ili, bolje rečeno tehnika, ne nadjačava ideju. (...) A učinak? Prilično surov, ali uvek ekonomičan "pozorišni film“ u stilu jugoslovenskog crnog talasa ili nekog od socijalno angažovanih filmova Lukasa Mudisona (Moodysona), iznenađujuće dobro režiran, odnosno "montiran“ (...) Tu su engleska socijalna radnica, odnosno nerealizovana konceptualna umetnica, cinični norveški vojni dopisnik koji neprekidno umire, nesuđena hrvatska glumica, trenutno plesačica, Bugarin vlasnik bara, srpski stand up komičar, trenutno kelner, zaljubljena Ruskinja i spremačica iz Bosne. Svako od njih govori - koliko je to moguće, na svom autentičnom jeziku. Isto koliko i inventivni vizuelni deo, zamršena je i verbalna strana predstave: pravi jezički vavilon, koji je - opet - zahvaljujući predanom izvođenju striktno u službi ideje predstave. A ona je izrečena dramaturški dosledno i rediteljski osmišljeno. Po "diktatu“ više nego dobro napisane drame Tene Štivičić, pred nama se našla studija o tuđini i domu. Družina balkansko-slovenskih emigranata, begunaca i gubitnika, čija identifikacija nije lična karta, već pasoš, u Londonu (iako region u kome se radnja događa možemo da razumemo i šire) živi svoj mali, a ipak emotivno bogat život. (...)
Svet Štivičićeve, odnosno Pograjca nije svet "krvi i sperme“, pre bismo mogli da ga nazovemo lirskim, i to zahvaljujući muzičkoj pratnji sastavljenoj od popularne jugoslovenske muzike sedamdesetih i osamdesetih godina, blago je sentimentalan i istinski krhak, "fragilan“, ali to je uvek dramatičan svet. Neda R. Bric, Sebastijan Cavazza, Janja Majzelj, Marko Mlačnik, Matej Recer, Katarina Stegnar i Marinka Štern tom svetu u celosti pripadaju - od početka do kraja. Nedvosmisleni kraj te inventivne, značajne predstave doduše je prijatan, ali ne krepi: njihovo tonjenje u minijaturni svet, u koji su presadili svoje konfekcijske surogate, predstavlja gubitak identiteta, iako verujemo da im negde duboko "u srcu“ kuca uspomena na dom, jedina garancija njihove neponovljivosti.
Blaž LUKAN (Delo, 29. decembar 2005.)
Pored kvalitetnog teksta koji svojom senzibilnošću i vitalnošću unosi svežinu u raspravu o traumatičnim poglavljima istorije raspada Jugoslavije, ono što od svetske premijere Fragile! pravi istinski prestižan događaj jeste zaokružen koncept pozorišnog ostvarenja. U središtu neratničke scenografije Sandija Mikluža je veliki ekran: u pročelju su minijaturne makete pojedinih prizora, a u dubini je ogoljeni studio u kome Pograjčevi akteri nekad glume, a nekad kamerom snimaju glumu svojih kolega. Njihovi snimci se na platnu slivaju s enterijerima maketa, unapred snimljenim igranim ili dokumentarnim materijalom i s kompjuterskom animacijom (Jasmin Talundžić). Na taj način se na licu mesta rađa rudimentarni pozorišno-filmski materijal (režija Blaž Švent), kome pomoću sugestivne retorike rezova i pretapanja uspeva prikazivanje nadrealnog ishodišta samoga teksta. Drugi pomak u predstavi je to što u sebe uvlači slovenačku sredinu; pomenimo lucidno stand-up izvođenje loše aranžirane Čolićeve pesme Ti si mi u krvi ili prizor šetnje, koji je s južne obale Temze premešten na obale Ljubljanice.
(...) Neda R. Bric, Sebastijan Cavazza, Janja Majzelj, Marko Mlačnik, Matej Recer, Katarina Stegnar i Marinka Štern na tankoj i prozirnoj granici između glume i odstojanja, pozornice i kamere, fiktivnih ličnosti i sopstvenog ulaganja u njih, ostvaruju psihološki argumentovane, jezički slojevite i izvođački uverljive likove, koji iako različiti, govore o jednoj te istoj stvari: da sve može da se doživi kao "svoje“, ne zbog zajedničke prošlosti, kojoj smo na ovaj ili onaj način okrenuli leđa, već prvenstveno zbog krhkosti, usamljenosti i otuđenosti, koje danas nikog od nas ne zaobilaze.
Petra POGOREVC (Dnevnik, Ljubljana, 3. januar 2006.)
Poslednje večeri takmičarskog dela programa Marulićevih dana, na scenu HNK Split (Hrvatsko Nacionalno Kazalište Split) spustio se svemirski brod iz kog je izašlo sedam građana superiorne pozorišne civilizacije. Posle nekoliko produkcija koje pripadaju 19. veku, a koje smo do sada videli na festivalu, Hrvatska je bila svedok pozorišne predstave 21. veka.
Mladinsko Gledališče sa predstavom Lomljivo! po tekstu Tene Štivičić a u režiji (obratite pažnju, režirano!) Matjaža Pograjca, donela je takav vihor kreativnosti koji je oduvao prašinu beživotnih ostataka barokne drame i glume sa bivših pariskih bulevara koji su toliko dugo živeli u hodnicima splitskog teatra i Hrvatskog pozorišnog udruženja.
Predstava Lomljivo! u izvedbi Mladinskog Gledališča demonstrira sve ono što čini modernu pozorišnu produkciju: ustanovila je koncept, ideju koju razvija tokom cele predstave, ali i pored toga, ostavlja prostor - šta više, stvara prostor - za glumce i tekst. Pograjc je dramu smestio u TV studio i kroz eksploataciju mogućnosti koje nudi moderna tehnologija, kreirao pozorišni film o savremenoj osećajnosti u kojoj je svako od nas samo učesnik u igri stvarnosti - programu koji se zove reality show. (...)
U ovom projektu su glumci istovremeno i pozorišni likovi ali i oni koji snimaju svoje živote i projektuju ih na platno; položaj čoveka u ovoj otuđenoj, tehnološki razvijenoj viziji sveta je nepojmljivo složen i odgovara civilizaciji Velikog brata, kog u stvari i sami živimo i koji naše živote pretvara u direktan prenos dokumentarnog materijala.
Fascinirajuća produkcija je pokazala i glumačku superiornost: Neda R. Bric, Sebastijan Cavazza, Janja Majzelj, Marko Mlačnik, Matej Recer, Katarina Stegnar i Marinka Štern uspeli su da istaknu nepatvorenu predstavu savremene glume koja je u stanju da manipuliše i pozorišnim i televizijskim medijumom, i da pritom, pronađe ravnotežu između njih. Ovo ima korene u Stanislavskom, ali nije se tu i završilo; otišlo je korak dalje, u dokumentarac, gradeći sopstveni umetnički sistem na prirodnosti. (...)
U normalnim pozorišnim okolnostima, trebalo bi da ovaj slovenački svemirski brod, pre odlaska iz Splita, napunimo sve samim marulima, ovogodišnjim nagradama za umetnička ostvarenja na festivalu i da im pri rastanku još dugo mašemo jer odlaze u bolju pozorišnu budućnost.
Jasen BOKO (Slobodna Dalmacija, 29. april 2006.)
Režija Matjaža Pograjca kongenijalno se spojila s upravo sjajnim tekstom mlade hrvatske autorice, pridavši mu kazališnu dimenziju više. Okupljalište balkanskih emigranata u megalopolisu, Londonu, glasoviti Michi’s Bar: njihove sudbine, životne priče, onako kako su predočene, u kolopletu smiješnog, tužnog, tragičnog i jednostavno životnog, teže istinitosti i ganutljivosti kakve, ne iskazuje nijedan drugi komad u konkurenciji. Nema patetike, nema teza, ni (visoke) politike (ali ni prizemne komike): preostaju samo ljudi - kako je to formulirao (davni, ali nezaboravljeni) egzistencijalizam - bačeni u svijet, ili život, što je isto. Ako se sa svime i ne slažemo, ipak osjećamo razumijevanje i sućut. Kad kreira takve likove, i takvu priču, to je za dramatičara najviše postignuće. Boris B. HROVAT (Vijenac, 6. jul 2006.) |
|
|
|
.O
r g a n i z a t o r...z
a d r ž a v a...p
r a v o...i
z m e n e...p
r o g r a m a.
|
Copyright
: Sterijino pozorje 1998-2007.
|
|
|
|
|
|