Tena Štivičić, jedna je od najzanimljivijih dramatičarki mlađe generacije, s nizom izvedbi i nagrada u Hrvatskoj i izvan granica. Osim što je jedina od domaćih pisaca koja živi u inozemstvu, pokušavajući se probiti na vrlo zahtjevnom britanskom tržištu, Tena Štivičić je rijetka domaća spisateljica čija je drama, Fragile, praizvedena u inozemstvu. Trenutačno živi i radi u Londonu, a kazalište Royal Court, najpoznatije svjetsko kazalište posvećeno novoj drami (praizvelo je drame, recimo, Sarah Kane i Marka Ravenhilla), obilježavajući pola stoljeća postojanja, uvrstilo ju je u 50 mladih autora koji obećavaju i koje je odlučilo inaugurirati naručivanjem i prikazivanjem njihovih drama. (...)
“Fragile” govori o vašem emigrantskom iskustvu. Što vidite kao posebno dramsko u bivanju strancem u Londonu?
- Život je u emigraciji, a pogotovo s karijerom u jednom ovako nesigurnom poslu, kao neprestano hodanje po žici. Biti stranac u jednoj zemlji koja vrvi od stranaca, a nije im sklona, znači živjeti u stalnom tihom natjecanju s kulturom kojoj ne pripadaš. To znači biti autsajder i stalno raznim malim i velikim pothvatima pokušavati preskočiti nevidljivu letvicu. To je, mislim, samo po sebi, dramsko. (...)
Ušli ste među pisce kojima Royal Court, kazalište zaista svjetskoga glasa, daje šansu. Kako? I što vam to znači za ubuduće?
- Royal Court, naumio je, uz pomoć BBC-ja, kao dio proslave 50. obljetnice, inaugurirati 50 novih pisaca. 50 kazališta iz cijele Velike Britanije nominiralo je po jednog pisca, pa sam se tako i ja našla tu. Što će to značiti? Godi egu i samopouzdanju jer daje neku potvrdu da to što pišem ima nekog odjeka. Pružit će mi neke prilike koje bez toga možda ne bih dobila, no i one podrazumijevaju daljnje natjecanje. Tako nekako tu idu stvari, stalno natjecanje.
Zašto je "Fragile" praizveden u Sloveniji, jeste li ga nudili nekom u Hrvatskoj?
- Više je tome razloga. Prvi je Matjaž Pograjc, jer se već godinama dogovaramo da režira neki moj komad i sad se to konačno realiziralo. Drugi razlog je jezik. U originalu je komad pisan na engleskom, i to na raznim razinama jezika koje govore imigranti. Ja trenutačno živim, mislim i pišem na dva jezika, i to u sredini gdje se non-stop miješaju jezici, dijalekti i naglasci koji utječu na službeni. Pitanje višejezičnosti me trenutačno jako okupira u pisanju i to kako naći neki scenski jezik koji bi bio izvediv, a vjeran realnosti, s obzirom na to da mi je postalo nemoguće smisliti ijednu priču gdje bi svi likovi pripadali istom jeziku, istoj rasi, istoj kulturi. Tako mi je bilo teško posvetiti se prevođenju na hrvatski jer je to u ovoj situaciji prilično kompliciran posao. Ipak, titlovanje predstave za Marulove dane bio je neposredni povod da konačno zasučem rukave. (...)
Jasen BOKO - Tena ŠTIVIČIĆ (www.slobodnadalmacija.hr)