ANjA

LENA

SONjA

EMIL

Atelje 212, Dvije nisu kao sve cure iz našega grada. Ali su kao mnoge cure iz našega grada. Pomalo su kao moje cure i ja. Svaka od mojih cura ima još poneki set svojih cura sa strane. To su one cure koje su došle kasnije. A "mi cure", mi smo još iz škole. Sve "mi cure" i cure mojih cura manje ili više živimo kao Dvije. Ili mislimo da živimo kao Dvije. A Dvije misle da žive kao Seks i grad. Samo bez seksa i bez grada. Jer naš grad nije Menhetn. Mali je i sladak, užasno je lijep, ali i zbunjen. Kao da je u pubertetu. Još se traži. Malo se pravi važan. Pogotovo kad je nesiguran. U tom se gradu zna tko je s kim, otkad, dokad, unatoč kome i čemu, i kome to ide na štetu, a kome u korist. U rijetkom slučaju kad nešto od navedenoga nije poznato, uvijek se zna za nekoga tko je s osobama u pitanju išao u školu i može saznati sve što fali.
I novine uvijek rade za nas, pa ako postoji nešto što se još ne zna, to se sazna iz priloga u boji. Novina ima dosta, svake imaju prilog u boji, prilozi izlaze svaki dan, a dana u tjednu je sedam. Čitatelja je, s druge strane, malo. A ako ova naša varijanta kapitalizma ovako dobro nastavi, bit će ih još manje. S vremenom su se čitatelji u opadanju umorilim od čitanja o onoj jednoj ženskoj zvijezdi, pjevačkoj i dvije muške, sportskoj i političkoj, tako da sad novine pišu o svima nama. Svi mi imamo priliku za svojih pet minuta, a znamo i da ćemo uskoro ponovno doći na red. U prilogu u boji uvijek smo u boji, a nikad u bedu. Pa nećeš valjda tih pet minuta biti namrgođen. Tih pet minuta svi smo mi mlade, lijepe, uspješne, imamo stabilne veze, brakove pune razumijevanja, ako još nemamo djecu želimo ih, a ako ih imamo, onda su ona jako sretna i napredna. Seks je neiscrpno maštovit, a partner neizlječivo pažljiv. Love nema previše, ali nema veze jer radimo ono što volimo, i to je najvažnije, pa iako je nema previše, omiljena nam je dizajnerska odjeća jer vjerujemo u onu "Nisam toliko bogata da mogu kupovati jeftine krpe". Naš mali grad je cijeli kao jedan crveni tepih. Osim što seksa nema baš onoliko koliko se priča. Ipak je to grad koji nema riječ za "singl". Ipak je naš predznak minus. Mi cure, kao ni Dvije, nismo udane. Jesmo ime i jesmo prezime, ali već na trećoj crti u formularu mi nešto nismo. Nije to grad velikih seksualnih sloboda. Jer grad vrlo brzo, uz pomoć priloga u boji, sazna gdje vreba seks, gdje je zadnje viđen, sa čijeg je balkona skočio u mrak i jesu li njegovi akteri u minus ili plus bračnom statusu, međusobno ili s nekim drugim. Istina, koliko novina toliko ženskih mjesečnika u boji u kojima Marijana D., 29, zubna tehničarka tvrdi da najčešće vodi ljubav lebdeći iznad kade, a Dario K., 26, veb dizajner voli djevojku iznenaditi seksi donjim rubljem, ali, ruku na srce, ni Marijanu ni Darija nitko nikad nije vidio žive.
Dvije hodaju našim malim gradom, prolaze pored nas s Tigijem u kosi, Stingom na nosu i Chance-om na zapešću. Oko sebe prosipaju sigurnost kao konfete i čekaju da grad odraste. Ne znaju ni same, kad on zapne i stoji godinama, stoje li i one ili njihovo vrijeme prolazi.
Tena ŠTIVIČIĆ

Tena Štivičić / Biografija
Rođena u Zagrebu 1977. Završila dvojezičku gimnaziju i studije dramaturgije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Napisala je nekoliko drama i scenarija, što objavljenih, što izvedenih na radiju i u pozorištu, a što u "samo što je nismo postavili" fazi. Drama Nemreš pobjeć od nedjelje dobila je Nagradu "Marin Držić" Ministarstva kulture RH 1999. i Rektorovu nagradu 1999/2000. Izvodi se u Zagrebačkom kazalištu mladih te na još nekim adresama u inostranstvu. Neke drame i scenariji objavljeni su u časopisu "Teatar & Teorija" a nekoliko novinskih članaka i malo proze u časopisu "Republika". Sudelovala je na scenarističkim radionicama u Grožnjanu te na dva Interplaya (svetski susret mladih pisaca), u Varšavi 2000. i u Australiji 2001.

Snježana Banović / Biografija
Rediteljka, rođena Zagrepčanka, gde se i školovala na Filozofskom fakultetu i Akademiji dramske umjetnosti, na kojoj je 1989. diplomirala režiju u klasi Georgija Para. Usavršavala se u Francuskoj i Sjedinjenim Državama (Fulbrajtova stipendija na univerzitetu YALE 1997.). Od 1990, teškim vremenima uprkos, režirala kao slobodnjak u gotovo svim hrvatskim teatrima, uglavnom savremene komade. Od marta 2001. do novembra 2002. obavljala dužnost ravnateljice Drame zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta, a u leto 2001. bila je na čelu Povjereništva za dramski program Dubrovačkih ljetnih igara. Prevodi s engleskog i francuskog savremene komade (D. Hare, P. Vogel, Vinterberg-Rukov), koji su joj najveća rediteljska strast. Dvije su joj 26. predstava i prva izvan Hrvatske.

Da mi je neko pre deset godina rekao da će u elitnom beogradskom pozorištu - Atelje 212 - ceo komad biti igran na čistom zagrebačkom jeziku-dijalektu i da će ga igrati beogradski glumci - mislio bih da je taj neko bar poludeo ako ne i spreman za narodni sud!... Sada je Beograd bio domaćin zagrebačkoj mladoj autorki Teni Štivičić - sasvim očigledno iz porodice Ive Štivičića - znamenitog dramskog TV autora takođe iz onog, prošlog veka... Videli smo njen komad Dvije u režiji Snježane Banović, jasne i precizne zagrebačke rediteljke, koja je spretno uobličila jednu tehnički-izvođački komplikovanu priču punu sekvenci i kadrova i duplih kadrova i preklopljenih sekvenci... I sve je to funkcionisalo besprekorno na maloj, izvrsnoj podrumskoj sceni Ateljea 212, gde smo prisustvovali događaju koji nas je mnogo čemu mogao naučiti!... Naime, imali smo jedan mali kurs iz scenskog, vizuelnog visokog ukusa!... To je grad danas, to je Zagreb danas, to je Beograd danas, to je Evropa danas!.. Ljubavno-drugarsko-feminističko-preljubnička fabula ispunjena je iskrenim rečenicama i iskrenim emocijama, veštim dijalogom i duhovitim opaskama... Moglo bi se reći da je to jedna osobena urbana savremena cinično-trezveno-romantična poezija mladih danas!... izuzetno uspeo amalgam Mir-Jam i nekoga Kreca ili Gintera Grasa na odmoru!... No - sve, sve - ali bez odlične glumačke ekipe u sastavu Jelena Đokić, Aleksandra Janković, Stela Ćetković i Svetislav Goncić... dakle, ništa bez njih!... To bi se možda danas zaista moglo nazvati Žensko Pismo ili Žensko Pozorište. Naravno!... Dve mlade devojke, Anja i Lena, u interpretaciji Jelene Đokić i Aleksandre Janković bile su iskreni izraz veselog užitka u gubitništvu i borbe za nos nad površinom po svaku cenu!... A o Gonciću i Steli Ćetković takođe može da se kaže da su zaista savladali svet u kome se ti likovi - muž i žena višeg društvenog ranga, ali skloni sitnim prevarama... dakle, taj par su njih dvoje doneli veoma duhovito i nadasve tačno i operativno!... Rediteljka Snježana Banović održala nam je lekciju iz jasnog i modernog žanrovskog određenja i preciznih funkcionalnih sredstava... Čisto i jasno veselo i duhovito... Prava mera našeg vremena - sapunica u gorko-veseloj oblandi!!... Čestitam."
Goran CVETKOVIĆ (Radio Beograd 2)

Dvije je Tena Štivičić napisala nakon uspeha drame Nemreš pobjeć od nedjelje, koja je najavila vještu dramatičarku britkog i duhovitog dijaloga uobličenog u urbanu dramu zanimljivih karaktera. Drama Dvije polazi od potencijalno zanimljive dramske situacije. Muškarca, uspešnog pisca u krizi srednjih godina koji se upušta u avanturu s mladom djevojkom, otkriva supruga i upućuje kćer u istraživanje tog odnosa kako bi mogla kontrolirati situaciju. Kći postaje prijateljica očeve ljubavnice kako bi pratila stanje stvari, ali njih dvije ubrzo zaista postaju bliske prijateljice, pa četverokut dobiva zanimljive obrise... Beogradska produkcija u režiji Snježane Banović (paradoksalno, donedavno ravnateljice Drame zagrebačkog HNK) rješava se djela teksta, dinamizira tempo, posjeduje unutarnju napetost svake scene i otvara u pozitivnom smislu tekst Tene Štivičić, koji se u takvoj varijanti pokazuje vrlo upotrebljivim. Ta je predstava onda istovremeno i duhovitija i ozbiljnija, ona vešto plasira brojne dijaloške "štosove", otkrivajući u burnom tulumaškom životu dvije prijateljice i ozbiljne dramske motive. Dvije u produkciji Ateljea 212 pulsiraju životom. Predstavu je kreirao zapravo hrvatski kazališni tim, a čak su dvije glavne glumice Aleksandra Janković i Jelena Đokić - koje pokazuju respektabilno baratanje zagrebačkim slangom - zapravo Splićanke (!) koje su kao jako mlade, na početku devedesetih, s obiteljima napustile Hrvatsku, što bi se reklo "na početku ratnih djelovanja"... I Aleksandra Janković i Jelena Đokić ostvaruju vrlo zanimljive i žive karaktere, sredstvima suvremene glumačke umjetnosti, s puno finesa i sitnih majstorskih poteza, kao rasne mlade glumice, zavidnih glumačkih kapaciteta. Međutim, i ovdje se kao ključan momenat pokazuje režija koja Aleksandri Janković i Jeleni Đokić omogućuje da stvore točnije mišljenje scene koje imaju glavu i rep, pa se odnos dviju mladih "nabrijanih" cura u beogradskoj produkciji razvija dramski logičnije i snažnije, što im onda omogućava i skladniju igru. Stela Ćetković odigrala je ulogu majke - tek skicirane u drami koja se isključivo bavi s dvije cure iz naslova ostavljajući dvoje epizodista tek u naznakama - korektno, jer joj napisana uloga previše nije ni nudila... Da tek naznačeni karakter oca, pisca Emila - oko kojeg se i drama i sve tri žene stalno vrte poput planeta oko Sunca (doduše prilično ugašenog) - može postati živ pokazao je Svetislav Goncić, igrajući ga sa mnogo finese i duha. Naruku beogradskoj produkciji išle su i scenografija i kostiomi Slavice Radović, jer su s puno detalja, često ironičnih, zračili suvremenošću o kojoj tekst govori, naznačivši brojne scenske prostore, istovremeno ne sputavajući mizanscen."
Jasen BOKO (Forum, Zagreb)